Sao Francisco Xavier biciklom

Nakon više od godine okupili smo već podosta ljudi oko biciklističkih vožnji. Svaki vikend su tu poludnevni izleti po regiji. Sve dok Naka, inače Japanac, nije pozvao na dvodnevnu biciklijadu u svoj gradić, Sao Jose dos Campos, poznat kao sjedište EMBRAER-a. Sve je dobro isplanirao, dva dana, svaki 60 km, sa organiziranom pratnjom i po malim neasfaltiranim cestama između Sao Josea i Sao Francisco Xaviera. Malo smo negodovali, jer što će nam pratnja, a i nema tu nekog izazova kad se u svakom trenutku može sjesti u auto i otići kući, ali Naka si je dao truda pa hajde. Nakon posla u petak smo krenuli i stigli iza ponoći u Sao Jose. U hotelu su nam dozvolili da bicikle stavimo u sobe (!!!) da baš ne ostaju na nosaču na autu u čuvanoj garaži preko noći.

Ujutro rano se okupljamo na obližnjoj benzinskoj i nakon nabavke leda za prateće vozilo krećemo.



Vozimo se prekrasnim predjelima oko Sao Josea. Vruće je i sparno. Kum od Nakagawe koji vozi prateće vozilo se zabavlja ispijući pivo od ranog jutra. Pickup je pun banana, vode i naravno pive. Pivo je u frizeru punom leda, a voda je vani na suncu. Naravno.









U jednom trenutku dolazimo do grananja puta. Mi moramo desno, ali nema kuma sa autom na kojem se uz pivo nalaze i sve naše stvari. Zovemo kuma, ali ovdje nema signala. E sada počinje avantura, još 40 km bez pratnje, banana, vode i mrzle pive, usred Brazila. Ko može ovo platit!



Ispred nas samo prazna cesta.



I lokalci...



...koji nas ostavljaju u oblaku prašine.



Nakon nekog vremena pokušavamo potražiti malo vode od lokalnog stanovništva. Ali nikog nema doma.





U nekom trenutku, nakon 30 km nailazimo na prvu birtiju ali imaju samo pivo pa propuštamo.





Rijetke autobusne stanice koristimo za odmor u hladu.



Što smo dalje to nam svaka uzbrdica izgleda sve strmija. A vode još nigdje na vidiku.



Pejzaž idealan. Mir i tišina. Nigdje nikoga, što nekada i nije najbolje u Brazilu.





A onda na jednoj opakoj uzbrdici, izvor.



Carlos kaže de je iznad sigurno indijansko groblje.



Sada je već malo lakše.



Sao Francisco se vidi ispod nas. Jedan smjer smo obavili.



Kuma smo sreli u birtiji u centru. Mrtvog pijanog. Morao jadan popiti sve ono pivo sa pickupa. Skuhane banane i vrelu vodu nam je ostavio.





Nakon što je kum skoro dobio batina od Nake slijedi zasluženi ručak i toliko željena hidratacija.







Naka i kum na kraju dana odlaze zajedno natrag autom prema Sao Joseu, dok Carlos, Marcelo i ja ostajemo spavati u Sao Franciscu. Mi idemo slijedeći dan natrag biciklom dok Naka i neizostavni kum pripreme roštilj.

Ujutro odlazimo u lokalnu birtiju na već poslovični doručak šampiona. Tople sendviče sa šunkom sirom i jajem na oko. U ovoj regiji blizu granice sa Minbas Geraisom je sir izvrstan. Uzimamo čak jedan sendvič za put.



Sada smo spremni na to da nemamo podrške, pa nosimo dovoljne zalihe vode sa sobom. Nas trojica smo i malo spremniji od ostalih pa nam put od 60 km ne predstavlja neki problem pa smo do ručka već u Sao Joseu, na roštilju. Još jedan uspješan vikend je iza nas. Sada malo odmora pa u nove pobjede.