Najlipši grad na svitu...

subota , 08.06.2013.

...rekli bi neupućeni Karioke, živjeći u neznanju, za Rio. Već je prošlo neko vrijeme, dugih četri godine od zadnjeg posjeta. I svaki puta nekako iste stvari Corcovado sa Isusom, glava šećera, Copacabana, Ipanema, Leblon, Lagoa, Barra da Tijuca, centar, par dobrih restorana i na kraju lagano hrskava kožica na leđima, trbuhu i nogicama.

Smjestili smo se u stanu tik do Glave Šećera. To tik do, znači baš to. Dva metra od glave šećera, u dijelu grada koji se zove Urca. Inače vrlo siguran dio grada jer je krcat vojskom i vojnim licima. Jedini nedostatak je blizina stijene pa je vlaga užasna.

Urca je zgodna jer se po njoj može slobodno prošetati a i nema prevelikog prometa jer je izolirana od ostatka grada.

Od stana do najbliže plaže, Praia Vermelha ima pune tri minute pješice. Taman.

U četri dana Ria naravno da smo pokušali posjetili sve što se posjetiti mora. Pokušali smo se popesti i na Isusa vlakićem ali nam to niti nakon pola dana pokušavanja nije pošlo za rukom. Naime u Riu je uvijek vladao veliki kaos i neorganiziranost a sada je to još puno gore. Bili smo na jezeru, prošli sve plaže... Grad se preuređuje za svjetsko prvenstvo i za olimpijadu. A naravno da svi radovi kasne, osim što koštaju više nego bi trebali.

U subotu me Bruno poveo u nočno razgledanje grada. Ustvari ja sam mu rekao da bih volio vidjeti Selaronove stube, o kojima sam zadnjih mjeseci čitao na dva domaća bloga, a koje nisam nikada vidio. A onda smo u busu susreli njegovog susjeda Antonia, rođenog u Niteroiu, sa druge strane zaljeva, koji nam je rekao da su stube bez veze i da će nam on pokazati jedno dobro mjesto. Pedra do Sal je stijena koja se nalazi u luci. Luka i centar nisu dijelovi grada u koje sam previše zalazio do sada, pogotovo ne po noći, ali budući da smo bili u društvu lokalca osjećali smo se sigurno. U području oko stijene su nekada živjeli siromašni doseljenici sa sjeveroistoka a robovi su preko stijene nosili vreće sa solju. Kako je sol ispadala lokalci su je kupili po stijeni pa je ova tako i dobila ime, stijena soli. Usput, je netko, odlučio isklesati stepenice u stijeni. Da li su to bili sami robovi ili netko drugi Antonio nije znao. U samoj povijesti Ria Pedra do Sal je ipak poznatija po sambi, naime to je mjesto na kojem je navodno nastala samba. Svake subote ovdje ima žive muzike a prve subote u mjesecu jazz. Piva, Original 600 ml, za Sao Paulo jeftinih 6.5 reala ili 20 kn, hrpetina studenata i nešto starijih jazzera i koncert do 22h. Red zive glazbe, red jazzya. Ugodna atmosfera na toploj zimskoj noći.

I tako oko jedan ujutro, ekipa prestaje sa svirkom. To što su svirali tri sata duže od dopuštenoga čine se nikoga nije previše uzbudilo. Mi lagano krećemo natrag prema centru, pješice. Centar pust, samo nas trojica bauljamo bez riječi kad Antonio odjednom kaže: Ok, ajmo ovom Gringu pokazati te Selaronove stube. I tako, umjesto da odemo do busa krenusmo prema Lapi, pješice. Prolazimo pokraj crkve Candelarije, katedrale... Sve pusto...Samo Antonio priča o Riju, poznatim zgradama i ljudima. I tako dok prolazimo pored Katedrala počinje priča o Rambu Petkoviću, kojega Flamengisti jako vole, Antonio naravno navija za Flamengo, a koji će ostati zapamćen po golu iz slobodnog udarca u 98. minuti, u utakmici protiv najvećeg rivala Vasca. Flamengo je tako postao pobjednik kupa Guanabare a Pet je ušao u legendu polovice stanovnika Ria.

Nakon nekih pola sata hoda pustim ulicama dolazimo do Lape. Centra noćnog života Ria. Hrpetine barova, disko klubova, ljudi na cesti, gužva...

A usred Lape, Selaronove stube. Uglavnom, obične stepenice koje su imale sreću da se pored njih naselio čileanski umjetnik, koji je po njima počeo lijepiti pločice slično Gaudiju u Barceloni. Inače, stepenice su dosta dugačke, 125 m, pa je ovome čiči bilo potrebno vjerojatno puno vremena da sve to napravi. Saleron je ubijen početkom ove godine u nekoj prepirci, ali njegove stube žive i dalje zahvaljujući hrpetini mladih koji ovdje izlaze, silnim promotivnom videima za olimpijske ige i svjetsko prvenstvo i naravno Snoopovom spotom za Beutiful i U2-ovom spotu za Walk On.

Nakon obilaska stuba, opet smo ožednili pa smo popili jednu, dvije, tri... putne i krenuli natrag prema lukovim Lape gdje smo konačno uzeli taksi i u rane jutarnje sate stigli kući.

Ujutro su djeca htjela na plažu. I dok su se oni brčkali u moru ja sam hidratizirao napaćeno tijelo kokosovom vodom. Trebalo se malo i odmoriti prije povratka u surovu realnost Sao Paula.