Brazil - dan poslije

subota , 22.06.2013.

Politika nije područje mog interesa ali evo teksta koji je baziran na razgovorima sa raznim revolucionarima iz sedamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća i koji nipošto nije neutralan niti objektivan. Jednostavno je pogled člana sindikata metalskih radnika, da ne kažem bravara, na događanja proteklih para dana.

Kako je sve počelo? Prije tjedan dana šačica protestanata je izišla na ulice Sao Paula tražeći besplatni javni prijevoz za sve ili tzv. Passe Livre. Policija je malo nervozno reagirala, što možda nije ni bilo slučajno, i izbombala je sudionike gumenim mecima, što se naravno proširilo internetom i privatnim medijima gladnima senzacionalizma, koji kontroliraju Brazil, poput šumskog požara pa je već slijedećeg dana velika grupa protestanata blokirala Marginal Pinheiros, jednu od žila kucavica Sao Paulo, sa 12 do 16 traka u jednom smjeru, paraliziravši tako dobar dio 20 milijunskog grada. Taj prosvjed je protekao mirno ali su mediji o svemu izvještavali s puno pompe pa su za četvrtak popodne najavljeni protesti u svim gradovima Brazila.

Što traže protestanti? Pa... većina medija istiće da se demonstracijama taži ukidanje nedavnog povećanja cijena karata javnog prijevoza sa 3.00 na 3.20 reala, ili sa otprilike 9 na 10 kn. Kasnije su se zahtjevi proširili na smanjenje korupcije i veće ulaganje u zdravstvo i školstvo. Istiću se apsurdi ulaganja u stadione bez većih ulaganja u infrastrukturu koja bi ostala i nakon završetka Svjetskog Prvenstva. U nekim se istraživanjima pojavila informacija da se demonstranti bune protiv nasilja ali to je više rezultat kasnijih događanja nego inicijalne ideje. I sve do tu, većina građana Brazila se slaže sa događanjem naroda i podržava ga. Zato je prije dva dana toliko građana i izišlo na ulice. Studentica koja je krenula s traženjem Passe livre pala je tako brzo u drugi plan. I sve do tu demonstracije su simpatični festival na ulicama brazilskih gradova.

Nažalost, demonstracije su brzo prerasle u rat između male ali odlučne skupine huligana koja je zasula slabo pripremljenu i malobrojnu policiju kamenjem. I tu je nastala tarapana. Policija je uzvratila suzavcem a huligani trganjem svega do čega su stigli, semafora, autobusnih stanica i toliko spominjanih autobusa. Policijski helikopte je nadlijetao centar grada a eksplozije su odjekivale punih pet sati. Dobro da smo bili daleko od svega toga, 200 m a ja sam pustio TBF Smak Svita i izišao na balkon.

Stanje stvari Svjetsko prvenstvo slijedeće godine želja je svakog Brazilca, i naravno pobjeda u finalu na Maracani ali ono što ih pogađa je cijena radova i nelogična ulaganja. Stadioni su više nego duplo skuplji od onoga što je planirano. Npr. na Maracani rade već dvije godine i još nije potpuno gotovo. Prijateljska utakmica s Engleskom skoro da zbog toga nije održana jer je sutkinja zaključila da takav stadion nema uporabnu dozvolu. Doduše njena odluka nije bila dugog vijeka. Osim toga kada završi svjetsko prvenstvo, Maracana će se ponovo preuređivati, tada za Olimpijadu 2016. I ti će radovi potrajati valjda još dvije godine. A izgradnja cijelog stadiona je trajala ukupno dvije godine. Ostatak kritika je upućen na navodne političke dogovore oko gradova domaćina SP-a i svrsi izgradnje skupih stadiona u Manausu, Braziliji i Cuiaba. Ti stadioni će nakon SP zjapiti prazni jer ti gradovi nemaju niti jedan veliki klub a kamoli više njih koji bi isti stadion učinili isplativim. Naravno, gotovo ništa nije uloženo u infrastrukturu pa je pitanje kako će gledatelji putovati s jedne na drugu utakmicu. Ima ovdje hrpa nelogičnosti, višestrukog naplačivanja istih poslova, kumova, stričeva i svega ostaloga, prosječnom Hrvatu poznatog svinjca. Samo je količina novaca o kome se priča ovdje višestruko veća. Dakle, problema zaista ima hrpu, ali da li bi rušenje trenutne vlade donjelo bilo kakvo poboljšanje?

Druga strana medalje Televizija Globo je prekinula emitiranje svojih najpopularnijih sapunica a William Bonner je neprekidno čitao vijesti pune emocija o samim događanjima kroz koje se u pozadini provlačila samo jedna misao, impeachment predsjednice i pad vlade. I koliko god netko smatrao da je Globo državna televizija možda bi se ipak trebalo sjetiti da nije, da je u rukama desničara koji imaju samo jedan cilj. Passe livre nije revolucionarna ideja mlade studentice. To je ideja bivše gradonačelnice Sao Paula, Luize Erundine iz 1990 godine. Inače jedna od osnivačica PT-a, radničke stranke, koja je predložila promjenu naplate poreza na nekretnine po kojima bi bogatiji plaćali više a siromašniji manje, na skuplje nekretnine bi se plaćao veći porez a na jeftinije manji (ovdje se porez na nekretnine, IPTU, plaća svake godine), a s novcima koji bi se tako dobili financirala bi besplatni prijevoz i ostale socijalne programe. Naravno, njen prijedlog nije prošao u gradu zbog protivljenja zastupnika desno orijenitranih stranaka. Istih onih koje se sada navodno zalažu za Passe Livre i koriste ga za napade na PT. :) Svijet je također obišla vijest da je Dilma jučer najavila upotrebu svog novca koji se zaradi od royaltiesa na crpljenje nafte za ulaganje u obrazovanje i zdravstvo, i to je protumačeno kao rezultat pritiska zbog prosvjeda. Nekima se ipak čini da je to mudar potez brazilske predsjednice kako bi se pritisak javnosti barem malo prebacio na desnu opoziciju. Naime, prije nekog vremena sama je Dilma zatražila da se spomenuti novac uloži u zdravstvo i školstvo. WTF ?!?!?? Naravno, ona je samo predsjednik, i kada je zakon došao u senat, oporba ga je srušila iz svojih vlastitih interesa. Radi se o hrpi novaca, jer Brazil crpi hrpu nafte iz podmorja. I taj novac nije Dilmin, nego trenutno ide u gradove i savezne države u čijim regijama se crpi nafta. A ti gradovi i države nemaju niti najmanje namjere tek tako pustiti novac iz svojih ruku i dati ga središnjoj državi za socijalne programe. Na kraju, kada se pogleda analiza toga tko je izašao na demonstracije da se zaključiti da je većinom demonstrirala viša srednja klasa a ne siromašni. Za sniženje cijene karata javnog prijevoza????? Pa oni imaju po dva auta i nikada ni ne pomišljaju na vožnju graskim prijevozom jer se to ovdje smatra opasnim.

Život za vrijeme demonstracija Ovdje blokada prometnica bitno utjeće na život građana, jer rijetki mogu od posla kući pješice. Ja se bunim na mojih 30 km do posla a moji kolege iz Sao Paula imaju 50 km do ulaska u grad a onda ovisno u kojem dijelu žive još do dva sata putovanja. Oni koji su u četvrtak u isto vrijeme kada i ja krenuli kući ali prema Sao Paulu nisu daleko stigli autobusom. Autocesta je bila blokirana pa su nastavili pješice šest kilometara prošavši kroz same demontracije u Jundiaiu. A onda su uspjeli žicati vozača kamiona da ih odbaci slijedećih 40ak kilometara do Sao Paula. Nesreća u sreći je bila da je kamion bio hladnjača, pa je jedan kolaga mogao sjesti naprijed u kabinu a druga dva su morala odozada. Kako je bilo hladno, zamolili su vozača da isključi hlađenje a onda su shvatili da je hladnjača hermetički zatvorena i da će se, ako zatvore vrata, ugušiti. Onda su došli na briljantnu ideju da pridržavaju vrata kamiona poluotvorenima dok ovaj juri autocestom. ?!?! A onda ih je naravno kamion iskrcao par kilometara prije metroa. Uglavnom, doma su stigli u ponoć. Sreći im nije bilo kraja. Osim toga, zbog demonstracija su ljudi par dana ranije išli s posla a gradovi su bili prometno blokirani. Sve to nosi ogromne financijske gubitke, koje će svi građani ove zemlje kad tad platiti.

Najlipši grad na svitu...

subota , 08.06.2013.

...rekli bi neupućeni Karioke, živjeći u neznanju, za Rio. Već je prošlo neko vrijeme, dugih četri godine od zadnjeg posjeta. I svaki puta nekako iste stvari Corcovado sa Isusom, glava šećera, Copacabana, Ipanema, Leblon, Lagoa, Barra da Tijuca, centar, par dobrih restorana i na kraju lagano hrskava kožica na leđima, trbuhu i nogicama.

Smjestili smo se u stanu tik do Glave Šećera. To tik do, znači baš to. Dva metra od glave šećera, u dijelu grada koji se zove Urca. Inače vrlo siguran dio grada jer je krcat vojskom i vojnim licima. Jedini nedostatak je blizina stijene pa je vlaga užasna.

Urca je zgodna jer se po njoj može slobodno prošetati a i nema prevelikog prometa jer je izolirana od ostatka grada.

Od stana do najbliže plaže, Praia Vermelha ima pune tri minute pješice. Taman.

U četri dana Ria naravno da smo pokušali posjetili sve što se posjetiti mora. Pokušali smo se popesti i na Isusa vlakićem ali nam to niti nakon pola dana pokušavanja nije pošlo za rukom. Naime u Riu je uvijek vladao veliki kaos i neorganiziranost a sada je to još puno gore. Bili smo na jezeru, prošli sve plaže... Grad se preuređuje za svjetsko prvenstvo i za olimpijadu. A naravno da svi radovi kasne, osim što koštaju više nego bi trebali.

U subotu me Bruno poveo u nočno razgledanje grada. Ustvari ja sam mu rekao da bih volio vidjeti Selaronove stube, o kojima sam zadnjih mjeseci čitao na dva domaća bloga, a koje nisam nikada vidio. A onda smo u busu susreli njegovog susjeda Antonia, rođenog u Niteroiu, sa druge strane zaljeva, koji nam je rekao da su stube bez veze i da će nam on pokazati jedno dobro mjesto. Pedra do Sal je stijena koja se nalazi u luci. Luka i centar nisu dijelovi grada u koje sam previše zalazio do sada, pogotovo ne po noći, ali budući da smo bili u društvu lokalca osjećali smo se sigurno. U području oko stijene su nekada živjeli siromašni doseljenici sa sjeveroistoka a robovi su preko stijene nosili vreće sa solju. Kako je sol ispadala lokalci su je kupili po stijeni pa je ova tako i dobila ime, stijena soli. Usput, je netko, odlučio isklesati stepenice u stijeni. Da li su to bili sami robovi ili netko drugi Antonio nije znao. U samoj povijesti Ria Pedra do Sal je ipak poznatija po sambi, naime to je mjesto na kojem je navodno nastala samba. Svake subote ovdje ima žive muzike a prve subote u mjesecu jazz. Piva, Original 600 ml, za Sao Paulo jeftinih 6.5 reala ili 20 kn, hrpetina studenata i nešto starijih jazzera i koncert do 22h. Red zive glazbe, red jazzya. Ugodna atmosfera na toploj zimskoj noći.

I tako oko jedan ujutro, ekipa prestaje sa svirkom. To što su svirali tri sata duže od dopuštenoga čine se nikoga nije previše uzbudilo. Mi lagano krećemo natrag prema centru, pješice. Centar pust, samo nas trojica bauljamo bez riječi kad Antonio odjednom kaže: Ok, ajmo ovom Gringu pokazati te Selaronove stube. I tako, umjesto da odemo do busa krenusmo prema Lapi, pješice. Prolazimo pokraj crkve Candelarije, katedrale... Sve pusto...Samo Antonio priča o Riju, poznatim zgradama i ljudima. I tako dok prolazimo pored Katedrala počinje priča o Rambu Petkoviću, kojega Flamengisti jako vole, Antonio naravno navija za Flamengo, a koji će ostati zapamćen po golu iz slobodnog udarca u 98. minuti, u utakmici protiv najvećeg rivala Vasca. Flamengo je tako postao pobjednik kupa Guanabare a Pet je ušao u legendu polovice stanovnika Ria.

Nakon nekih pola sata hoda pustim ulicama dolazimo do Lape. Centra noćnog života Ria. Hrpetine barova, disko klubova, ljudi na cesti, gužva...

A usred Lape, Selaronove stube. Uglavnom, obične stepenice koje su imale sreću da se pored njih naselio čileanski umjetnik, koji je po njima počeo lijepiti pločice slično Gaudiju u Barceloni. Inače, stepenice su dosta dugačke, 125 m, pa je ovome čiči bilo potrebno vjerojatno puno vremena da sve to napravi. Saleron je ubijen početkom ove godine u nekoj prepirci, ali njegove stube žive i dalje zahvaljujući hrpetini mladih koji ovdje izlaze, silnim promotivnom videima za olimpijske ige i svjetsko prvenstvo i naravno Snoopovom spotom za Beutiful i U2-ovom spotu za Walk On.

Nakon obilaska stuba, opet smo ožednili pa smo popili jednu, dvije, tri... putne i krenuli natrag prema lukovim Lape gdje smo konačno uzeli taksi i u rane jutarnje sate stigli kući.

Ujutro su djeca htjela na plažu. I dok su se oni brčkali u moru ja sam hidratizirao napaćeno tijelo kokosovom vodom. Trebalo se malo i odmoriti prije povratka u surovu realnost Sao Paula.