Indaiatuba - bicikl & roštilj

petak , 12.10.2012.

Zadnji zimski vikend odlucili smo proslaviti vožnjom bickima. Spremili smo bicikle i pravac Indaiatuba, 30 km od Campinasa. Kolega Osvaldo, tamo ima kuću pa nas je pozvao da nam pokaže jednu od ruta kojom on obično vozi bicikl.

Dogovor je bio u cik zore ali naravno da smo se skupili tek u 8 što će se kasnije pokazati kobnim. Osvaldova žena me ponudila kremom za sunčanje ali kao pravi Hrvat sam to odbio s gnušanjem. Pa tko se maže kremom za sunčanje po zimi????? Dok smo raspakirali bicikle, doručkovali i krenuli već je bilo skoro devet sati.

Prvo smo biciklima krenuli malo prema centru grada. Zanimljivo je da ovdje nigdje nema ravnice ili idete gore ili dolje. Temperatura je bila ugodnih 28 C a slaganim vjetrom koji nas je hladio.

Nakon par kilometara skidamo se sa asfaltne ceste i krećemo na rutu. Cesta prekrivena finom crvenom prašininom, bez sjene. Ali šta će ti sjena po zimi!!! Tu nam se priključio još jedan kolega koji se solidno obukao u duge rukave i majicu kratkih rukava ispod, valjda da ga ne propuše. Počinje pirambeira. Riječ koju sam ovog dana naučio i vjerojatno je skoro neću zaboraviti, već ću od njenog spomena bježati što dalje :) Pirambeira označava tipičnu cestu na kojoj ne postoji niti jedan ravni dio, već samo gore, dolje i to kako. Naravno da nisam došao nespreman. Ponio sam bidon sa 3/4 litre vode. Nakon 10 km bidon je bio prazan. A obavijest da ruta koju je Osvaldo odabrao ima 40 km nije mi ulijevala previše nade.Jedina svjetla točka u cijeloj priči je bilo obečanje da na pola puta ima birtija.

Drugih 10 km prošao sam polu svjestan a polu nesvjestan, sunce se diglo visoko iznad nas, temperatura porasla na skoro 40 C a ja sam počeo razmišljati o tome kako sam se možda ipak trebao namazati kremom za sunčanje.

I tako je prošlo pola puta. Stigli smo do birtije. Bacili bicikle. Uzeli par litara ledene vode, ja sam uzeo još tri kole i dvije kave. A kada je vlasnik vidio da smo dobri mušterije odlučio nas je počastiti i to porcijom čvaraka!!!! Naravno da čvarcima nisam odolio, kao ni moji kolege pa je brzo pala i druga porcija. Vani je temperatura dodatno porasla a nama su počele padati razne ideje na pamet, tipa ajmo pozvati nekoga da dođe po nas sa pickupom i da se lijepo vratimo doma. Na vrijeme za.... roštilj, a što drugo. Sve me to prisjetilo na jednu situaciju u Ogulinu prije par godina kada sam također slušao sličnu priču o tome da bicikle ubacimo nekoma na traktor i da nas taj prebaci do Plitvica pa da odemo na janjetinu...

Nakon punog sata odmora odlučujemo da ipak idemo natrag kući biciklima. Ja pametno stavljam kremu za sunčanje i krečemo kroz lokalna sela natrag. Ponovo počinje pirambeira. Ovaj puta je dobra stvar da sa sobom imam litru i pol vode. Nažalost na suncu je opako vruće. A hlada nigdje.

U nekom trenutku ulazimo u šumu i vozimo se skoro pola sata u sjeni. Ali zatim izlazimo ponovo na sunce. Nakon skoro pet sati vraćamo se na asfalt u Indaiatubu. Ja zaostajem za skupinom i zadnjim snagama vrtim pedale. Prolazim pored benzinske a Carlao se tamo zalijeva vodom iz šmrka. Bio je to dovoljan razlog da stanemo na još jednu cugu.

Konačno, skoro oko tri popodne dolazimo do Osvaldove kuće a kad tamo... miris picanhe i smrznuto pivo. A onda nam je krenulo. Pao de alho ili kruh sa bijelim lukom, mesina, kobasice, sir na roštilju... Što će ti više za proslavu kraja zime:)