Dan kao svaki drugi ili možda ipak ne?

petak , 30.05.2008.

Naš dan počinje već u 5. Nakon obilnog doručka još teturajući izlazimo iz hotela u 5.45 i onda prvi toplinski udar. Već u rano jutro vani je pakao, teško mi je reći koliko ali oko 35 ili malo više. Ovdje nije moguće puno fulati, najniža dnevna temperatura je viša od 30 a najviša je službeno nešto viša od 40. Onda se uvalimo u kombi i drijemamo dok nas naš vozač Nishad vozi 60 km južno kroz pitoreskni gradić Al Wakrah i još lijepši grad Mesaieed iliti Umm Said do sitea(ovo o pitoresknosti je naravno samo šala da ne bi netko ozbiljno shvatio). A onda uđemo u područje plamtećih buktinja.

To je baš fino, i čovjeku je nekako odmah lakše i zna da se nemora brinuti da će ovdje recimo uloviti neku prehladu, ili nedao bog da će ga propuhati hladan vjetar. Radimo ispred ventilatora (promjer 1m), a najveća kletva ovdje je „Dao bog da ti nestane struje pa da ti ventilator više ne puše“. I to nam se desi jedanput, dvaput na dan jer generator ostane bez goriva. A kad se desi ko da je netko otvorio pipu. S nas se počne slijevati nevjerojatna količina znoja što razveseljava sve ostale oko nas. Na naše veliko zadovoljstvo. Nekad čak nisam siguran da li oni možda namjerno gase generator pa se klade koliko sekundi treba da Jakša i ja budemo potpuno mokri. I tako nakon što sam mislio da je to najgore što mi se može desiti morao sam nazvati s mobitela a unutar zgrade naravno nema signala. Pa sam izašao van, i odustao od poziva. Možda unutra i nije tako loše? U 17h od nas više nije ostalo ništa. Idemo doma. „Pit i ganjat ženske“, rekao bi MarioM. I tako krenemo jučer i nemožemo dočekati da dođemo u hotel, kad Nishad nagazi po kočnici. Drugom kombiju koji je krenuo pola sata prije nas je pukla guma pa im treba pomoć. Uz cestu vozač drugog kombija mijenja gumu dok se drugi naslaguju na zaustavnoj traci ceste i promatraju. Inače Katarani su poznati kao izuzetno dobri i pouzdani vozači pa je stajanje i u blizini ceste izlaganje opakoj pogibelji a kamoli na zaustavnoj traci autoceste!Moramo natrag u Mesaieed. Vozimo probušenu gumu, drugog vozača i nekog napornog Nijemca koji 30 godina živi u Americi, i koji je dosadan ko proljev. Dođemo kod vulkanizera, koji radi na parkiralištu cijeli dan i svi se bacaju na posao. Prvi udarnik je naš Nijemac, koji je od nas odmah dobio pet iz zalaganja. Mi smo naravno dali sve od sebe da posao bude što prije gotov. Get Balkanized! Primjetite samo glavnog vulkanizera s vunenom kapom na glavi! Nishadu smo danas uzeli 15% od plaće jer nas nije pokupio za ručak pa smo skoro ostali gladni, ali mu smješak nismo uspjeli skinuti s lica.Čovjek se ženi ovaj tjedan. Neće se više dugo smijati. I tako nakon više od sat vremena zakašnjenja vračamo se u hotel, idemo na zadnji kat, izađemo na bazen i ... upalimo laptopove, i koliko drži baterija ...Naime to je jedino mjesto s besplatnim internetom. Ustvari, internet je besplatan u klimatiziranoj birtiji uz bazen ali tamo se mora nešto i konzumirati, a mi smo ipak balkanci. Mislim da unutra svi komentiraju nas dvojicu koji se vani na bazenu znojimo na 40 C, ali besplatni internet je besplatni internet što god drugi mislili o nama. A osjećaj je kao u sauni. Dobro da nam baterije kratko traju pa se nakon maksimalno sat i pol spuštamo u sobe na 18 C i onda draga djeco laku noć. Na kraju evo i jedne fotke za naše prijatelje u Moskvi. Famozno rusko kaćestvo - Žiguli. Nije mi jedino jasno gdje je uspio zahrđati na ovoj klimi.

Massimiliano

srijeda , 28.05.2008.

Naš nadzorni je rođen na Siciliji. Zatim se preselio na Sardiniju a onda počeo turneju kroz Nigerijski Bush i ostale Nedođije da bi na kraju završi s nama u pustinji. Tipični Talijan, brz pri donošenju bilo kakve odluke. Kad stane na semaforu blica i trubi ovima ispred sebe, na siteu gazi Indijce i Koreance tako da oni kao u filmovima trče ispred njegove jureće Nissan Tiide bacajući sve što imaju u rukama u zrak. Kad uđe u kantinu Koreanke samo bježe. Neodoljivo me podsječa na jednog starca s crvenim sportskim autom. Jedino je malo mlađi i nikad nije čuo za Njegoša ili Gorski Vijenac. Shvatio je Massimiliano brzo našu patnju u Dohi i da tamanimo samo zamrznutu hranu pa nas pozvao kod sebe na večeru. Iako nam se baš ni nije dalo, uzesmo taksi i provozasmo se do njegovog Bavaria Hotela. Ogrome tri zgrade koje se nalaze u sjevernoj diplomatskoj četvrti Dohe odmah do Olimpijskog komiteta. Hodnik na katu je jedno tri metra širok i možda sto metara dugačak, i izgleda ko cesta. Apartman ili stan između 80 i 100 kvadrata, veeeelika spavaća soba sa kupatilom, manji dnevni boravak sa još jednim kupatilom, blagavaona i kuhinja. To je talijanski standard. Dok ostali, (Indijci, Rumunji), borave u 40 kvadrata po dvojica, i na posao idu autobusom, talijani svoje aute parkiraju u natkrivenoj garaži i kupaju se u velikom bazenu. Naravno stan potpuno namješten, LCD televizori (2 kom) mikrovalna, BESPLATNI pristup netu...Jakša se razveselio odmah pri ulasku kad mu je Massimiliano rekao da u frižideru ima 3 (TRI) pive i to one s alkoholom!!!A on, Massimiliano, ne pije alkohol. Massimiliano nam je ponosno pokazivao talijansku hranu koju je svu nabavio u Dohi. Onda je pripremi pola kile špageta i kisele paprike. Mi smo se kao gladni Balkanci bacili na posao i počistili sve što je bilo a onda shvatismo da je to sve bilo samo PRIMO, a glavno jelo, 30-ak dkg beefstakea tek se pržilo na laganoj vatri. Ali ništa nas nije moglo smesti. Satrali smo i to a onda udrili po nekim lošim turskim čokoladama koje sam nabavio u lokalnom indijskom dućanu. I tako, nakon dva tjedna konačno smo pojeli nešto pošteno u Dohi. Do slijedeće večere kod Massimiliana preostaju nam samo lazanje i špageti u domaćoj produkciji i naravno Nutella.:) U petak smo pozvani na bazen i to bi mogla biti prilika za još jedne bakanalije. Do petka ćemo se naravno još malo znojiti.

Qatar iliti Welcome

petak , 23.05.2008.

Nakon ugodno provedenog vremena u Istanbulu uslijedio je let za Dohu. U jedan sat poslije ponoći zakoračio sam u pakao. Temperatura je bila preko 30 C. Bilo je odmah jasno da postoji samo jedna stvar bitna od tog trenutka a to je što prije vratit se kući. U avoinu sam sreo Besima iz Tuzle koji za Konstruktor radi ceste po Kataru. Imaju smjene do 17 -02 i od 02-10. Ja sam naivno pitao a što je između 10 i 17, a on me onako pogledao tipa jela ja to njega zajebavam, a kad nije vidio nikakvu reakciju s moje strane, samo se nasmijao i rekao „A ti si tu prvi put?“. Nekako mi sve to nije uljevalo povjerenje. Besim je tu već par godina, radi na dizalici, i sada se vraćao s godišnjeg s rakijom i suhim mesom. Kaže, žena dobro zamotala da ne nađu na carini. Iako je Katar najliberalniji od susjeda prema alkoholu, točenje i distribucija su strogo kontrolirani a za unošenje alkohola u zemlju kazna je prvo zatvor a onda izgon iz zemlje. Prekrasno. Na aerodromu mi je bio organiziran doček i prijevoz do hotela u kojem sam uspio samo ustanoviti da imam dvije klime u apartmanu prije nego sam se srušio u krevet. Vozač me treba pokupiti u 10 pa sam imao vremena za spavanje ali kako sam naravno zaboravio upaliti klime probudio sam se već u 6, okupan znojem. Vožnja do posla je ciglih 60 km, po cesti usred pustinje. Dokle god pogled seže samo pijesak i kamenje.Tu i tamo blizu mijesta posađene palme. Nema niti jedne travke osim onoga što se natapa, a ne natapa se puno van grada. Temperatura? Između 40 i 45. Ali je relativno suho, 13%, pa je osjećaj malo bolji, ali samo malo. Kažu da je ljeto ovdje ubitačno jer onda poraste vlaga. Sad mi je lakše, jel ipak trenutno nije ljeto. 42 stupnja a nije ljeto? Ljudi? Lokalci? Njih se rijetko viđa. Prepoznaje ih se izdaleka po njihovim bijelim haljinama i crnim špagama na glavi. Nisu ljubazni, ne smiješe se strancima, izoliraju se i ne znaju voziti, niti se pristojno ponašati. Osim što su bogati, stoka su rasistička. Centar Dohe skup je velikih, svjetlucavih novih zgrada koje jedna sa drugome nemaju nikakve veze. Između njih su široke avenije kojima piče najnoviji i najčudnovatiji automobili. Pješački prijelazi su rijetkost a i kad ih ima ne znači da pješaci na njima imaju ikakva prava. Pješaci su vrlo rijetko lokalni katarci.
Šetnica uz more, riva u našim krajevima, ili Corniche u ovima, lijepo je uređen s engleskom travom i palmama među kojima se petkom izležavaju indijci, pakistanci i ostala radna snaga. Preko ceste je Souqe, tržnica, ali ne u smislu zagrebačkog Dolca s kumicama i crvenim suncobranima već je to skup uskih, krivudavih što natkrivenih što nenatkrivenih uličica i trgova u kojima se nalaze samo trgovine.To je pravo srce Dohe, namijenjeno za lokalni puk i strance. Cijeli taj dio grada koji se sastoji od 3 takva Souqea pod budnim je okom vojske koja ne dopušta svima ulaz. Prije tjedan dana sam prelazio cestu pored Souqea i vidio da vojska ne da ljudima da idu prema Souqeu pa sam inteligentan i zgodan koliko jesam zaključio da se sigurno nešto održava pa je pristup zabranjen, tipa onih skupova predsjednika u Westinu kad je Zagreb bio blokiran. I tako sam ja isto krenuo u smjeru u kojem su tjerali ostale. Kasnije mi se ipak učinilo da neke puštaju. Dok nisam shvatio da pristup imaju samo loklani budalaši i stranci. Danas smo išli isprobati. Da ne bih dobio batina, ili barem ako me strpaju u zatvor da imam koga uz mene poveo sam razularenog Jakšu. I tako prelazimo mi cestu, prilazi nam vojnik, ja u iščekivanju, on nešto promrmlja ja nas već vidim kako se vraćamo s ostalima, ali balkanac, balkanac, nemam mira dok ne dobijem po piksi, pitam „Sorry?“ kao nisam razumio, a on se nasmije od uha do uha i kaže „Welcome!“. I tako mi prođosmo u Disneyland.Ono što Katar želi prikazati svijetu. Turisti i lokalni arapi sjede u simpatičnim kafićima i ispijaju kavu ili čaj, uz dim nargila. Ulice polizane. Tu i tamo se pojavi neki indijac, koji u tom prostoru izgleda kao da je ispao iz nekog drugog crtića, ali čim ga spaze vojnici ga isprate najkraćim putem van.Što ti je demokracija! S takvim ponašanjem i mi ćemo prije njih u Europsku uniju :)Lokalno dokono stanovništvo slobodno vrijeme provodi ganjajući se gliserima po zaljevu, ili autima po Cornicheu, ili pustinji. Dok se marva radnička skuplja u blizini, za njih, zabranjene zone. Što tamo rade nismo dokučili, samo pričaju ili čekaju nešto.Nije nam bilo jasno, kao što nam još puno stvari nije jasno u ovoj čudnovatoj državi.Za kraj evo još samo dvije slike. Onima kojima nije jasno evo kako izgleda mjesto gdje radimo iz satelita, Google Earth naravno. Ovo što je svjetlo smeđe ili sivo je naravno pijesak. Sada tu ima nešto više građevina ali to ne znači da pijeska nema.A kad se umorni vratimo doma nema ničeg boljeg od fine domaće spize pripremljene u mikrovalnoj uz 2.25 litarsku bocu arapske kole. U slast!

Merhaba

subota , 17.05.2008.

Prvo aerodrom. Nov, čist, uredan. Svi ljubazni. Svi znaju engleski! Transfer do hotela bez zamjerki. Hotel, navodno 4 zvjezdice od kojih su neke otpale od otvaranja prije par desetljeća. Dugo već nisam vidio lift bez onih unutarnjih sigurnosnih vrata. Neobično. Soba ok, ništa revolucionarno. Ali zato ima internet, wi fi. Besplatno, za svaki kat posebna mreža da signal bude bolji (?!?)

Čak i moj šugavi PC je hvatao mreže sa svih katova. A još nude i mogućnost mrežnog printanja. Ok lijepo. Meni najbitnije. Treba dignut farmu, a kako ćeš ako nema wifi-ja? :) Treba dići farmu i za Mr. Wolfa kad on sam neće. I tako budući da sam došao kasno, pročitah malo manual o gradu, samo poglavlja functions i commisionig i odlučih da je najbolje krenuti rano da ulovim ljude dok su još na Bazaaru. Ujutro odmah mijenjam lovu u hotelu što se kasnije ispostavilo kao pljačka i iako su mi u istom hotelu preporučili da uzmem taksi ja škrtac pitam za javni prijevoz. Taman nedaleko hotela hop a ono zadnja stanica tramvaja. Ja reko ajmo malo mingl sa lokalnim stanovništvom, onako, da im upoznam dušu. Reko, neka fotić ostane u ruksaku, za svaki slučaj da ne bi osto bez njega. Budala. Nemaju karte za tramvaj već žetone. Žeton 1,3 lira, oko 5 kn. A vrijedi dok si u sustavu. Stanice su ograđene a da bi se ušlo na njih treba ugurat taj žeton. Btw turci kažu za taj komadić metala isto žeton. Opet nam kradu riječi. Tramvaji vrhunski, puno bolji od naših, a turci, se ne guraju. Kada se tramvaj popunio do otprilike 90% prestali su ulaziti. Čekaju drugi. Hm... ja već razmišljam kako ćemo sada čekati malu vječnost do dolaska drugoga kad eto njega, za možda dvije minute. Svaka čast. Cilj mi je bio centar, Sultanhamet, ali iako tramvaji voze svako malo, u travaju se blizu centra dosta nagužvalo pa sam odlučio prošetati. Izašao kod Bazaara i neznam zašto nisam odmah otišao tamo već u smjeru Aja Sofije. Na ulici gužva, dućani otvoreni prema ulici prodaju sve od igle do... pa možda ima i koja lokomotiva.Nakon par minuta hoda dolazim do Plave džamije, koja izvana i nije nešto plava.Navodno iznutra je ali kako nisam fanatični ljubitelj vjershih objekata istima se divim samo izvana. Dao ju je napraviti Sultan Ahmet I. Megaloman koji je naravno htio napraviti bolju, ljepšu i veću džamiju od Aja Sofije koja je btw napravljena 1000 godina prije!!! A vjerojatno je rekao da hoće najljepšu i najveću na svijetu. Ima šest minareta, koliko ima još samo džamija u Meki. Aja Sofija ima svega četiri. Malo izgleda starije ali i nekako ljepše. Aja Sofija je tik uz Topkapi palaču, koja je bila centar carstava i mjesto gdje su boravili sultani. U blizini se narvno nalazi još hrpa bitnih i manje bitnih građevina i ruševina a mene je privukla Basilica Cisterna. Ustvari samo cisterna za vodu iz koje se napajala palača i pripadajuće zgrade.Riječ bazilika u imenu zahvaljuje trgu koji se nalazi iznad nje, Stoa Basilica, ili tome da je na tom mjestu nekada stajala zaista neka crkva. Također ju nazivaju potonula palača, a izgleda doista impresivno. U unutrašnjosti se nalazi 336 stupova koji podupiru strop, visokih 9 m. Stupovi nisu jednaki ali je većina vrelo slična. Dva su posebna. Na njima se nalaze glave Meduze, ali na dnu a ne na vrhu kako bi čovjek mogao očekivati.I cijelu tu cisternu u koju stane navodno 80000 kubika vode mrljavi turci su, povijesno gledano, uspijeli zaboraviti! Pa ju je morao tražiti neki nizozemac u 16 st. U cisterni se nalazi i birtija koja je u ljetnim mjesecima sigurno najugodnija birtija u gradu. Kad sam ugledao birtiju steglo me nešto u želucu, što kod mene i nije tako rijetka pojava pa sam odlučio kušati Kebap. Da vidim kako se to originalno radi. U samom centru grada, možda 300 m od Plave džamije na cesti sjedoh u restoran u kojem sam vidio par lokalaca. Konobar naravno priča engleski. Tako ja naručih svoju porciju i dok hrana nije stigla konobar mi počne objašnjavati što je to meze.Pa zatim uz jelo malo o nogmetu i europskom prvenstvu pa ja pitam za Galatasaray, koji je upravo osvojio prvenstvo, pa se on naljuti jer naravno navija za Fenerbahce, pa se ja izmotavam da će oni sigurno dobiti prvenstvo slijedeće godine, da bi me na kraju ponudio čajem, iz čašice od deci. Simpa.I tako punog želuca krećem u smjeru hotela, ali na putu mi stoji još Grand Bazaar. Vrhunski doživljaj tumaranja natkrivenim prolazima između tisuća šarenih artikala sa muzikom u pozadini „...šareni artikli, karton i plastika, crven, zelen, žut....“ i simpatičnim i pristojnim turcima koji na svakom koraku započinju razgovor sa „Hello my friend. Would you like to buy... Where are you from?“. Nakon punih šest sati tumaranja po Istanbulu vraćam se mrtav umoran u hotel prepun dojmova. A uzbuđenja tek slijede.

Istanbul - dan kada je nestalo struje u centru

ponedjeljak , 12.05.2008.

Nisam! Ja sam mirno stajao s fotićem u ruci dok je neki mrljo htio na silu ispitati distantnu, a zaboravio na zaštitu sabirnica. I hop. Eto, nema struje. U cijelom centru. Nisam vidio da je to ikoga pogodilo. Život nije stao. Samo tramvaji. Sve ostalo odvijalo se prema nekom ustaljenom ritmu.
Došao sam ovdje pun negativnih predrasuda o Turcima i Turskoj. Pod utjecajem slika viđenih u Austriji i Njemačkoj gdje se turci separiraju, hodaju zamotani i jedu burek i kebap. I eto razuvjerih se. Prvo turci ne hodaju toliko zamortani. Drugo ne separiraju se, već su otvoreni i susretljivi. Pristojni i nenametljivi, koliko to god mogu biti trgovci. "Dobar dan, da li bi htjeli....(umetnite sami-> tepih, jaknu, cipele, šal za curu/ženu/sekretaricu...) ... od kuda ste... ". Na svako pitanje ljubazno odgovorite i nastavite dalje. Sve u redu, dapače i više od toga. A da jedu burek i kebap :) naravno da jedu i to na svakom koraku. A to mi nije smetalo:)Kako sam imao ograničeno vrijeme obišao sam standardna tri dijela grada Sultanhamet, gdje se nalazi Aja Sofija i Plava džamija, Topkapi i Bazaar. Impresija je jako puno. Grad me zatekao nespremnog. Zato sam popušio 7% love jer sam mijenjao novce u hotelu umjesto na ulici, ali sve je to danak neisustvu. Dakle ako se zateknete u Istanbulu, bez straha, a lopovima u hotelu nedajte ni pare. Kod njih je tečaj za 1€ 1,75 YTL dok je u svugdje drugdje malo manje od 2,00 YTL.Kako se malo žurim na slijedeći avion samo kratko. Dan sam počeo s burekom od sira i krumpira. (Meso nisu imali). Bio sam malo razočaran jer kod nas su mi uvijek ruke masne nakon bureka. Ovdje je bio suh. Čak i u vodiču piše da ne bi trebao biti premasan. Ali meni je nekako falila mast. Nakon bureka hurmašice, koje se ovdje tako ne zovu, ali su slatke do bola. A nakon hurmašica jedna baklava. I onda, nakon što sam probavio svoju dozu šećera bio sam spreman za obilazak grada. No o tome možda sutra ili prekosutra, kad malo sredim utiske. Pozdrav svima u ZG, a nekima i u Kuala Lumpuru.