Prvo aerodrom. Nov, čist, uredan. Svi ljubazni. Svi znaju engleski! Transfer do hotela bez zamjerki. Hotel, navodno 4 zvjezdice od kojih su neke otpale od otvaranja prije par desetljeća. Dugo već nisam vidio lift bez onih unutarnjih sigurnosnih vrata. Neobično. Soba ok, ništa revolucionarno. Ali zato ima internet, wi fi. Besplatno, za svaki kat posebna mreža da signal bude bolji (?!?)
Čak i moj šugavi PC je hvatao mreže sa svih katova. A još nude i mogućnost mrežnog printanja. Ok lijepo. Meni najbitnije. Treba dignut farmu, a kako ćeš ako nema wifi-ja? :) Treba dići farmu i za Mr. Wolfa kad on sam neće. I tako budući da sam došao kasno, pročitah malo manual o gradu, samo poglavlja functions i commisionig i odlučih da je najbolje krenuti rano da ulovim ljude dok su još na Bazaaru. Ujutro odmah mijenjam lovu u hotelu što se kasnije ispostavilo kao pljačka i iako su mi u istom hotelu preporučili da uzmem taksi ja škrtac pitam za javni prijevoz. Taman nedaleko hotela hop a ono zadnja stanica tramvaja. Ja reko ajmo malo mingl sa lokalnim stanovništvom, onako, da im upoznam dušu. Reko, neka fotić ostane u ruksaku, za svaki slučaj da ne bi osto bez njega. Budala. Nemaju karte za tramvaj već žetone. Žeton 1,3 lira, oko 5 kn. A vrijedi dok si u sustavu. Stanice su ograđene a da bi se ušlo na njih treba ugurat taj žeton. Btw turci kažu za taj komadić metala isto žeton. Opet nam kradu riječi. Tramvaji vrhunski, puno bolji od naših, a turci, se ne guraju. Kada se tramvaj popunio do otprilike 90% prestali su ulaziti. Čekaju drugi. Hm... ja već razmišljam kako ćemo sada čekati malu vječnost do dolaska drugoga kad eto njega, za možda dvije minute. Svaka čast. Cilj mi je bio centar, Sultanhamet, ali iako tramvaji voze svako malo, u travaju se blizu centra dosta nagužvalo pa sam odlučio prošetati. Izašao kod Bazaara i neznam zašto nisam odmah otišao tamo već u smjeru Aja Sofije. Na ulici gužva, dućani otvoreni prema ulici prodaju sve od igle do... pa možda ima i koja lokomotiva.Nakon par minuta hoda dolazim do Plave džamije, koja izvana i nije nešto plava.
Navodno iznutra je ali kako nisam fanatični ljubitelj vjershih objekata istima se divim samo izvana. Dao ju je napraviti Sultan Ahmet I. Megaloman koji je naravno htio napraviti bolju, ljepšu i veću džamiju od Aja Sofije koja je btw napravljena 1000 godina prije!!! A vjerojatno je rekao da hoće najljepšu i najveću na svijetu. Ima šest minareta, koliko ima još samo džamija u Meki. Aja Sofija ima svega četiri. Malo izgleda starije ali i nekako ljepše. Aja Sofija je tik uz Topkapi palaču, koja je bila centar carstava i mjesto gdje su boravili sultani. U blizini se narvno nalazi još hrpa bitnih i manje bitnih građevina i ruševina a mene je privukla Basilica Cisterna. Ustvari samo cisterna za vodu iz koje se napajala palača i pripadajuće zgrade.
Riječ bazilika u imenu zahvaljuje trgu koji se nalazi iznad nje, Stoa Basilica, ili tome da je na tom mjestu nekada stajala zaista neka crkva. Također ju nazivaju potonula palača, a izgleda doista impresivno. U unutrašnjosti se nalazi 336 stupova koji podupiru strop, visokih 9 m. Stupovi nisu jednaki ali je većina vrelo slična. Dva su posebna. Na njima se nalaze glave Meduze, ali na dnu a ne na vrhu kako bi čovjek mogao očekivati.
I cijelu tu cisternu u koju stane navodno 80000 kubika vode mrljavi turci su, povijesno gledano, uspijeli zaboraviti! Pa ju je morao tražiti neki nizozemac u 16 st. U cisterni se nalazi i birtija koja je u ljetnim mjesecima sigurno najugodnija birtija u gradu. Kad sam ugledao birtiju steglo me nešto u želucu, što kod mene i nije tako rijetka pojava pa sam odlučio kušati Kebap. Da vidim kako se to originalno radi. U samom centru grada, možda 300 m od Plave džamije na cesti sjedoh u restoran u kojem sam vidio par lokalaca. Konobar naravno priča engleski. Tako ja naručih svoju porciju i dok hrana nije stigla konobar mi počne objašnjavati što je to meze.
Pa zatim uz jelo malo o nogmetu i europskom prvenstvu pa ja pitam za Galatasaray, koji je upravo osvojio prvenstvo, pa se on naljuti jer naravno navija za Fenerbahce, pa se ja izmotavam da će oni sigurno dobiti prvenstvo slijedeće godine, da bi me na kraju ponudio čajem, iz čašice od deci. Simpa.
I tako punog želuca krećem u smjeru hotela, ali na putu mi stoji još Grand Bazaar. Vrhunski doživljaj tumaranja natkrivenim prolazima između tisuća šarenih artikala sa muzikom u pozadini „...šareni artikli, karton i plastika, crven, zelen, žut....“ i simpatičnim i pristojnim turcima koji na svakom koraku započinju razgovor sa „Hello my friend. Would you like to buy... Where are you from?“. Nakon punih šest sati tumaranja po Istanbulu vraćam se mrtav umoran u hotel prepun dojmova. A uzbuđenja tek slijede.
