Dan kao svaki drugi ili možda ipak ne?

petak , 30.05.2008.

Naš dan počinje već u 5. Nakon obilnog doručka još teturajući izlazimo iz hotela u 5.45 i onda prvi toplinski udar. Već u rano jutro vani je pakao, teško mi je reći koliko ali oko 35 ili malo više. Ovdje nije moguće puno fulati, najniža dnevna temperatura je viša od 30 a najviša je službeno nešto viša od 40. Onda se uvalimo u kombi i drijemamo dok nas naš vozač Nishad vozi 60 km južno kroz pitoreskni gradić Al Wakrah i još lijepši grad Mesaieed iliti Umm Said do sitea(ovo o pitoresknosti je naravno samo šala da ne bi netko ozbiljno shvatio). A onda uđemo u područje plamtećih buktinja.

To je baš fino, i čovjeku je nekako odmah lakše i zna da se nemora brinuti da će ovdje recimo uloviti neku prehladu, ili nedao bog da će ga propuhati hladan vjetar. Radimo ispred ventilatora (promjer 1m), a najveća kletva ovdje je „Dao bog da ti nestane struje pa da ti ventilator više ne puše“. I to nam se desi jedanput, dvaput na dan jer generator ostane bez goriva. A kad se desi ko da je netko otvorio pipu. S nas se počne slijevati nevjerojatna količina znoja što razveseljava sve ostale oko nas. Na naše veliko zadovoljstvo. Nekad čak nisam siguran da li oni možda namjerno gase generator pa se klade koliko sekundi treba da Jakša i ja budemo potpuno mokri. I tako nakon što sam mislio da je to najgore što mi se može desiti morao sam nazvati s mobitela a unutar zgrade naravno nema signala. Pa sam izašao van, i odustao od poziva. Možda unutra i nije tako loše? U 17h od nas više nije ostalo ništa. Idemo doma. „Pit i ganjat ženske“, rekao bi MarioM. I tako krenemo jučer i nemožemo dočekati da dođemo u hotel, kad Nishad nagazi po kočnici. Drugom kombiju koji je krenuo pola sata prije nas je pukla guma pa im treba pomoć. Uz cestu vozač drugog kombija mijenja gumu dok se drugi naslaguju na zaustavnoj traci ceste i promatraju. Inače Katarani su poznati kao izuzetno dobri i pouzdani vozači pa je stajanje i u blizini ceste izlaganje opakoj pogibelji a kamoli na zaustavnoj traci autoceste!Moramo natrag u Mesaieed. Vozimo probušenu gumu, drugog vozača i nekog napornog Nijemca koji 30 godina živi u Americi, i koji je dosadan ko proljev. Dođemo kod vulkanizera, koji radi na parkiralištu cijeli dan i svi se bacaju na posao. Prvi udarnik je naš Nijemac, koji je od nas odmah dobio pet iz zalaganja. Mi smo naravno dali sve od sebe da posao bude što prije gotov. Get Balkanized! Primjetite samo glavnog vulkanizera s vunenom kapom na glavi! Nishadu smo danas uzeli 15% od plaće jer nas nije pokupio za ručak pa smo skoro ostali gladni, ali mu smješak nismo uspjeli skinuti s lica.Čovjek se ženi ovaj tjedan. Neće se više dugo smijati. I tako nakon više od sat vremena zakašnjenja vračamo se u hotel, idemo na zadnji kat, izađemo na bazen i ... upalimo laptopove, i koliko drži baterija ...Naime to je jedino mjesto s besplatnim internetom. Ustvari, internet je besplatan u klimatiziranoj birtiji uz bazen ali tamo se mora nešto i konzumirati, a mi smo ipak balkanci. Mislim da unutra svi komentiraju nas dvojicu koji se vani na bazenu znojimo na 40 C, ali besplatni internet je besplatni internet što god drugi mislili o nama. A osjećaj je kao u sauni. Dobro da nam baterije kratko traju pa se nakon maksimalno sat i pol spuštamo u sobe na 18 C i onda draga djeco laku noć. Na kraju evo i jedne fotke za naše prijatelje u Moskvi. Famozno rusko kaćestvo - Žiguli. Nije mi jedino jasno gdje je uspio zahrđati na ovoj klimi.