Dan Sedmi - Čiča miča...

petak , 21.12.2007.

...gotova je priča
baka voli lovca opakih mišića
likovi iz bajke pijani ko majke
ispija se votka uz zvuke balalajke...

Svaka priča ima svoj kraj, a ovaj se dogodio prije nego smo se svi nadali. Zato za zadnji post, slika koju vjerojatno svako od vas zamisli kada se spomene ovaj nesimpatičan, ogroman i nadasve negostoljubiv grad. Druge dvije slike su, ne bi vjerovali, jedna ljekarna, i mural jedne od stanica metroa. A na kraju zidine iza kojih se skriva čiko Putin.
Ne mogu reći da sam uživao na ovom putovanju koliko sam uživao na nekim drugim destinacijama tipa Malezija ili čak Brazil. Nije me se dojmila negostoljubivost ljudi niti nezačinjena i bljutava hrana. A niti njihov ignorantski odnos prema vlastitim i tuđim životima. Nije me se dojmila njihova šlampavost niti "rusko kačestvo". Preseravanje bogatih sa preskupim autima i fensi šmensi bundama. Nije me se dojmilo niti to koliko loču, a loču puno, svugdje i uvijek. Muški vodku a žene pivo iz boce. Ali moram priznati da mi je ipak drago da sam bio tamo i da sam naučio još nekih par sitnica o životu, i na koncu konca da se i ja mogu pohvaliti da sam bio u Moskvi. Na kraju moram pohvaliti Shortya koji me oduševljavao sve vrijeme mog boravka tamo i zahvaliti se gosponu B. koji je učinio sve da nam pomogne i koji nas je svojim pričama barem dijelom upozna s "Ruskom Dušom".
Dragi moji, do moje slijedeće putešestvije ostaje mi samo poželjeti svima sretne blagdane.
Zdrastwujte Druzja!

Dan Šesti – Bolesna braća Grimm...

četvrtak , 20.12.2007.

...mozak nema ništa s tim... ima puno istine u tome. Centar Moskve. Svako je valjda ovdje htio ostaviti dio sebe tako da napravi neko čudo kojem će se svi diviti. Nekima je to uspjelo više a nekima manje. Npr Staljin. On je vjerojatno uspio najviše. Iza rata, 1947, odlučio taj čiča da Moskva zaostaje za Amerikom pa dao napraviti 7 ogromnih nebodera (međusobno malo različitih po visini i izgledu), kao Moskvi za 700-ti rođendan. Čovjeka koji ih je projektirao našao je a gdje drugdje nego u gulagu, što samo pokazuje da gulag i nije tako loša institucija i da se tamo dalo nači svačega. Nego, tih 7 nebodera kasnije je prozvano 7 sestara ili Staljinove sestre a u njima su se nastanile svakojake institucije među kojima je Moskovsko sveučilište i Ministarstvo Vanjskih Poslova (na slikama). Imao je Staljin još briljantnih ideja. Ogromna katedrala je srušena kako bi se na njenom mjestu izgradila naviša zgrada na svijetu na čijem vrhu bi još stajao 90 m visoki Lenjin! Sve to je završilo kao valjda najveći bazen na svijetu jer Ivica kaže da su im temelji propali. Budale! Jedan drugi striko je također ostavio dio sebe u centru centra, ulici Arbat, i to bez ikakve represije. Puškin i njegova žena stoje u nadprirodnoj veličini i danas tamo i gledaju u svoju plavu kuću s druge strane ceste (kojoj se krov vidi na prvoj slici). Očigledno rusi štuju Puškina još i danas pa ono što se kod nas kaže "Tko zna? Zeko zna" u Rusiji je "Puškin zna".

Dan Šesti - Naš dom

Nešto malo sam o zgradi napisao u prošlom postu. Stan je unutra uređen OK. Ništa specijalno dobro, ništa specijalno loše. Više manje sve funkcionira kako treba, osim što se kanalizacija nekad zaštopa pa govna počnu izlaziti u kadu. Ali ništa zato. Zato prva slika pokazuje naše inženjere kako parametriraju u dnevnom boravku. Druga slika je snimjena ispred ulaza u sam stan. Može se vidjeti da postoje dvoja željezna vrata između stubišta i stana. Iz tog malog hodnika omeđenog tim vratima se ulazi na lijevo u još jedan stan. A naši inženjeri spremno poziraju (sa vrećom za smeće oko vrata). Slijedeće dvije prikazuju stubište u svoj svojoj raskoši. A zadnje dvije poštanske sandučiće i originalno rješenje rampe za invalide. Rusko kačestvo! Smrad u stubište ne možete ni zamisliti.

Dan Peti - Jolke Palke

utorak , 18.12.2007.

Konačno jedan mirniji dan. Dječaci (Shorty i Hrvoje) su se vratili iz škole ranije. Opet nisu ništa naučili. Niti se išta revolucionarno desilo. Sve po starom. Zato smo dok je još bilo malo dana, jer noć ovdje pada oko 15h, otišli na ručak. Naš veliki vođa nas je poveo. Usput smo se divili prekrasnoj arhitekturi koju su veliki voždovi ostavili za sobom. Prvo Staljin a onda Hruščov. Zgrada u kojoj mi stanujemo je jedna od onih koju je sagradi onaj prvi striko, sa brčinama. Vanjski zidovi su debeli oko 120 cm, onako da izdrži nuklearni napad. Nije da se žalimo. Sigurno bolje nego tzv. Hruščovke u kojima bi iznajmljivanje stana sigurno manje koštalo. Ali, Hruščovki, navodno, u Moskvi više nema.(Baš šteta!) Naime, kada su građene, građene su tako da im rok trajanja bude 20 godina što dovoljno govori o kvaliteti gradnje. Ali zato ih je Nikita izgradio toliko da zadovolji potražnju za stanovima u to vrijeme a to je valjda bilo najbitnije. O uređenju stubišta neki drugi put. Fasade su neuredno napravljene a po fasadi se vuku neke čudne cjevulje. Da li je to plin ili grijanje ili nešto drugo teško bi bilo dokučiti. Ali dosta neobično. Iako je kao normalno da se voda van gradova vuče iznad zemlje, što je još neobičnije.
Naš veliki vođa nas je poveo u restoran, i iako su po meni takve akcije unaprijed suđene na propast, imali smo i malo sreće i upali u podrum koji je po strukturi gostiju izgledao kao studenska menza (Grah kob. za 4.40 molim!). Hrana je bila solidna. Glavno jelo i piće za nas 5 oko 400 kn. Mislim da bi se Devi svidjelo.
Ne hrana, nego mjesto!
Inače južina. Toplije nego proteklih dana. Ono malo leda što je bilo se počelo topiti, a to nije dobro. Bolje led nego blato. Navodno u petak dolazi Ruska zima!

Dan Četvrti - Šalu nastranu

Budući da nema drugih gluposti jer je situacija pod kontrolom. NOT! Eto nešto potpuno drugačije.
Zamisli da nazoveš nekog koga znaš (prijatelja, druga, kolegu...) pozoveš mu se u kuću na određeno vrijeme
a onda kad dođeš, bez poklona naravno, onda se uvališ njemu u krevet a njega istjeraš da spava
na trosjedu. I još ga usput je... da mu zavjese smrde pa neka ih promjeni. Sey wat? Hm, hm.
Pa to jedino može završiti u crnoj kronici.

Evo i par loših slika mrtve prirode.

Dan Treći - Znakovi

ponedjeljak , 17.12.2007.

Nakon što sam upravo odsjedio 18 h za računalom pokušavajući napraviti nemoguće, odustajem. Nema smisla. I tako ću biti kriv. To već znam. Oduvijek sam znao, da te stvari završe uvijek na isti način. Uvijek ih netko tko čita takve knjige postavi da završe tako. Iako nisam imao gotovo nikakve nade niti kada sam krenuo na put, ipak sam želio nešto učiniti. Ali sve je uzaludno. Kada dođe ON i sve što suvislo kaže bude "Hm!".
Shorty je jedino što me drži koliko toliko pri zdravoj pameti. Pričanje gluposti s njim neodoljivo me podsječa na boravak s Mariom u Fuerthu prije par godina. Lunjanje od turčina sa kebapom do talijana sa punjenim njokima onda, sada sam zamijenio hodanjem do McDonaldsa pa do dućana sa zalihama zelenog čaja i čokolade. I iz tog prokletog McDonaldsa koji se provlači kroz svaki naš dan s onim sterilnim okusima, i natpisima koliko kalorija se unosi sa malim a koliko s velikim krompirićima, odjednom se pojavi nešto na što se čovijek nasmije, onako šeretski, a kasnije se zapita da li se to zaista slučajno u tom trenutku našlo tamo gdje se našlo. Ili postoji neki veći, kozmički razlog pojave istoga, kako to već prikažu u većini filmova na televiziji. Ili je to jednostavno stanje uma. Mrtav sam. Laku noć.

Dan drugi - Frozen Throne

nedjelja , 16.12.2007.

Nakon prvobitnog oduševljenja/šoka/nevjerice svime oko nas malo smo se opustili. Mene je na brzinu počela hvatati nostalgija. Zato sam s vjerojatno i toliko oduševio novim tehnologijama koje sam nabavio u petak u nekom lokalnom dućanu. Wireless kartica. Wow! Naravno da tehnologija nije nova ali ju ja prvi puta koristim. Sad mogu surfati i iz wc-a! A za to se spremam svaki dan ali se još na sreću nije desilo. Zato sam se spojio na stojedinicu i poslušao aktualac i kad sam već pomislio da je to vrhunac svega, i da poslije toga nema ničega što bi me moglo iznenaditi evo ti Shortya sa nekim USB kabelom u ruci i onim blesavim, a njemu toliko karakterističnim, smješkom na licu. Kaže evo baš za ovu priliku novi crossover kabel. Kros što? Koji će ti to...? Pa za Frozen Throne naravno! Za boga miloga, Frozen što? I tako smo se u gluho doba noći spojili međusobno i bacili jednu partiju, nakon koje je on shvatio da sam ja odrastao na Sim Cityu i da je meni jedini cilj da napravim što više građevina, a da me ratovanje uopće ne zanima niti da imam smisla za to. Peace brother! Fuck peace! Drugu partiju sam tuko po svemo što sam stigo, bez previše uspjeha, ali osjećaj je bio dobar. Ipak imam ja iskustva s Heroesima, doduše još 99e. Kada su me Tot i Fabo zatvorili u neku malu prostoriju na Policijskoj Akademiji u kojoj nas je smetao samo neki smješni Turčin na svom još smješnijem engleskom. Btw Turčina sam ponovno vidio u rujnu na Ključić Brdu. A on se sjetio. Kaže:"Ti si onaj mrljo koji je bio zatvoren u onu sobicu..." Naravno da mi je Shorty u tom silnom spremanju za rat ugasio Firewall i promijeni IP adresu. Opet kad se vratim doma će mi direktor svega i svačega ili onaj njegov mrljavi nogometaš skidati svece s neba. Sumnjam da bi rečenica "Pa Ivica je reko da to tako mora bit" pomogla. Ko je reko? Zeko je reko.