Dan Treći - Znakovi

ponedjeljak , 17.12.2007.

Nakon što sam upravo odsjedio 18 h za računalom pokušavajući napraviti nemoguće, odustajem. Nema smisla. I tako ću biti kriv. To već znam. Oduvijek sam znao, da te stvari završe uvijek na isti način. Uvijek ih netko tko čita takve knjige postavi da završe tako. Iako nisam imao gotovo nikakve nade niti kada sam krenuo na put, ipak sam želio nešto učiniti. Ali sve je uzaludno. Kada dođe ON i sve što suvislo kaže bude "Hm!".
Shorty je jedino što me drži koliko toliko pri zdravoj pameti. Pričanje gluposti s njim neodoljivo me podsječa na boravak s Mariom u Fuerthu prije par godina. Lunjanje od turčina sa kebapom do talijana sa punjenim njokima onda, sada sam zamijenio hodanjem do McDonaldsa pa do dućana sa zalihama zelenog čaja i čokolade. I iz tog prokletog McDonaldsa koji se provlači kroz svaki naš dan s onim sterilnim okusima, i natpisima koliko kalorija se unosi sa malim a koliko s velikim krompirićima, odjednom se pojavi nešto na što se čovijek nasmije, onako šeretski, a kasnije se zapita da li se to zaista slučajno u tom trenutku našlo tamo gdje se našlo. Ili postoji neki veći, kozmički razlog pojave istoga, kako to već prikažu u većini filmova na televiziji. Ili je to jednostavno stanje uma. Mrtav sam. Laku noć.