Pijan sam. Puka san se ka deva. He… oli puno triba ovakoj moni ka ča san ja da se obleji. Pijan sam od vina, pijan sam od emocija koje su se uzburkale. Ovako pjan, gledam svoj život kao prestavu u teatru s pristojne udaljenosti, s visine lože.
Djelo koje vidim čas je komedija, čas je tragedija, pun kurac falših glumaca, umišljenih primadona i prvaka. Samo sjedim i promatram grčevite pokušaje njihovog glumatanja veličine, već su i daske pozornice izlizali. Ja sam veliki kralj, ja sam Bogom dani vođa, bez mene ste mrtvo slovo na papiru – viče jedan. Ne, ja sam taj koji je pozvan da vodi zalutalo stado, ja sam taj čija je mjera pravedna i jedina valjana – viče drugi. Par njih se okolo komešaju, ne znaju bi li se priklonili jednoj ili drugoj strani, odmjeravaju odnos snaga i bojažljivo korak po korak svrstavaju se u izabrano stado. Sjedim ja i dalje, gledam taj cirkus, puštam vremenu ne bi li donijelo zrno razuma. Ma ni blizu, urla jedan, urla drugi, sve veći jedan, sve veći drugi. Sitna stoka već tijesno pribijena uz bok svojih predvodnika, kesi zube jedna na drugu.
Predstava dolazi do svog zapleta, nedodirljivi prijete napuštanjem pozornice ako se ona druga strana ne makne. Gledatelji se polako meškolje, neugodno im je, neugodno je i meni. Promislim u trenu kako su uopće oni došli na pozornicu, ustanem iz mraka, priđem ogradi lože i viknem. Pička vam materina, mi smo vam pošteno platili za ovu predstavu. Smjesta nas prestanite zajebavat i odradite svoj posao pošteno kako triba ili ćemo razjebati ovaj teatar, a vi više nikad nećete glumiti niti u uličnim predstavama. Muk na pozornici.
Pokupim svoje stvari iz lože, štake pod ruke i put pod noge. Sutra počinjem graditi novi teatar u kojem više neće biti mjesta za velike glumce.
Ps.
Noćas se moje čelo žari,
Noćas se moje vjeđe pote,
Nočas, umrijet ću od ljepote.
T.U.
|
