Godina je 1993., datum 27.06. Javili su mi telefonom u 11 uri navečer, curica duga 48 centimetara, teška 3,5kilograma, porod prošao uredu, majka i beba su u redu. Evo upravo dok ovo pišem ta curica sjedi pored mene i čita što pišem, a žena mi s trosjeda pomaže s podacima o dužini i težini. Sad je i mlađa uletila. Nego gdje sam ono stao, e… Počela je fešta. Puna kuća svita, otvorio se i šampanjac, odmah se tu našla i gitara. Revalo se i lokalo a skoro do zore. Sutradan su mi mater i punica sredile sobu sa svim potrebnim rekvizitima za bebu. Ja sam odgibao do rodilišta i povirija ženu. Izgledala mi je drugačija. Kao da to nije ona ista osoba koju sam u rodilištu ostavio. Bila je odsutna u razgovoru, misli su joj bile s malom.
I da ne dužim, malu sam vidio tek prvi put kad su izlazile iz rodilišta. Poljubio sam ih, malu pogladio po glavici, dotaknuo one male prstiće i čekao. Čekao osjećaj roditelja, osjećaj oca. No, nisam ga mogao dosegnuti, bio sam prazan. Ma bilo mi je drago, tu je bila ushićenost, radost, ali nije bilo oca u meni. Po dolasku kući trudio sam se biti roditelj, pomagati, biti prisutan ali nije bilo osjećaja.
Na poslu su mi se redale pizdarije za pizdarijama, bio sam katica za sve. Stres je bio neizdrživ a kući situacija na koju nisam bio naviknut. Ona se posvetila maloj, naša komunikacija se svela na dodaj ovo, dodaj ono, jesi li ovo, ja ću ono. Postali smo partneri u braku, ona kemija koja nas je vezivala, curila je iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Nakon godinu dana, ona se zaposlila kod brata kao administrator, van svoje struke. Ja sam otišao u drugu firmu za bolju plaću, dogurao sam bio do cijelih 800 DM. Split još u ratnoj depresiji, svuda okolo bruje agregati za struju. Mi smo rintali, viđali se sve manje i manje, navečer bi umorni oboje zaspali, budili se noću zbog diteta koje je imalo problema s mokrenjem. Likari su nas izludili, jedni su govorili da je to nešto fizički, drugi da je psihički ali kako bilo, mala je mokrila u krevet do svoje šeste godine. Ona druga firma u koju sam se zaposlio raspala se i opet sam bio nigdje.
Tad je u meni proradio inat. Uz sve strahove i neznanje uz dva partnera sam osnovao vlastitu firmu i krenuo iznova. Moja prva plaća u vlastitoj firmi bila je opet 150 DM. Ali dobro, sad je i žena radila pa smo se nekako krpali. Što zbog kolektivne depresije, što od stresa, oboje smo postali teški agresivci. Za najmanju glupost bi se poklali do kosti. Više se nismo poznavali, više nismo bili isti, postali smo stranci koji se međusobno trpe. Šok mi je bio kad sam jednom priliko u njenoj firmi bio svjedokom kako se ona izderala na jednog radnika. Rječnik koji je pritom rabila bio je ravan, a ne znam s čime bi ga usporedio. Pokušao sam nešto kazati, ali se i na mene osorno obrušila. Da se razumimo nisam ni ja ostajao dužan. Vrijeme je prolazilo, firma se nekako uhodala, isplatio sam partnere, sad sam bio sam svoj gazda, počeo zapošljavati ljude i dolazio kući mrtav umoran.
A kući atmosfera napetija nego na poslu. Ja bih se želio odmoriti, ona mi prigovara da od mene nema nikakve pomoći, da sve mora sama, a u kurac i posal i kuća i život. Uz sve to još uvijek prema svome djetetu nisam imao osjećaj oca. Mi bi se i igrali i grlili i radili sve što rade roditelji dijete ali jebenog osjećaja nije bio. Ne samo to nego više se nisam osjećao ni kao muž. Svi su joj drugi bili važniji. Okružila se pustim ljudima čiji su problemi u pravilu bili važniji od mene, a ja sam vapio… i ja sam tu… daj… vidi me… primijeti me. U dubini srca još sam je volio ali talog nerazumijevanja je bio sve veći i veći.
Jednom prilikom smo došli na vikend kod njenih roditelj i mala se nešto razboljela. Da ne bi sada netko od nas dvoje morao ostati kući zbog obaveza na poslu odlučili smo dok mala ne ozdravi da ostanemo kod njih. Punica je brižan i dobra žena koja se ponudila za pomoć. Kako smo mi svaki dan odlazili na posao, punica se brinula o maloj, nama to omililo a i njenim starcima nije bilo mrsko. Prošla maloj viroza, prošao još jedan tjedan, mjesec, cila godina. I tako smo ostali do dana današnjeg s njima. Ja sam stan preuredio u poslovni prostor, uselio firmu i sad više nisam nikome trebao plaćati najam. Kako u početku nismo imali ništa ali smo imali jedno drugo, tako smo sada manje-više imali sve ali nije više bilo nas.
I normalno meni opet sine pametna ideja. Ja i moje ideje. Na poslu su sve bile pun pogodak ali one u privatnom životu su bile promašaj za promašajem. E… što mi je to palo na pamet. Lipo ću ja njoj fikat još jedno dite, neka bude doma pa će se možda nešto promijenit. Možda će doći sebi a uz nju i ja. Kako zamišljeno tako urađeno. Popizdila je kad je otkrila da je trudna, ali nekako se smirila i bome krenulo nam je ponovo na bolje. Ponovo smo se kokolavali, ponovo smo palili davno prigušenu vatru. Nisam ni slutio da je to uvertira u drugi, još gori krug pakla. Eto ovdje završava prvi krug kao i ovaj nastavak priče.
Evo nešto slika iz tog perioda.
Izlazak iz rodilišta.
Dobrodošlica moga oca unučici, zalipljena na ulazna vrata kuće.
Jedva je zaspala a ja u kurcu samo tako.
Ovo provjeravam ima li mala sluha... e ipak je ovo Dalmacija.
U nešto se zagledala... u što???
Hehe... u ovog ludonju (moj zet.)
Kupanje.
Šinjorina s kapelinom.
Ovako sam moga danima.
Raste ka iz vode.
|
