 Osamdesete su prohujale brzinom vihora. Na pragu devedesetih, lipi život je počeo nestajati iz "danas", ostao je u onome "jučer", a "sutra" je kesilo svoje zube. Da ne filozofiram, dakle…
Počeo je rat. Ona kolektivna depresija nije ni nas mimoišla. Ja sam još uvijek rastezao fakultet s preostalih par ispita s zadnje godine, ona je diplomirala i bila nezaposlena učiteljica, mojim starcima se raspale firme, oboje ostali bez posla, sjebalo im štednju po bankama, opće rasulo. Sve je to uticalo i na našu vezu. Znali smo da je vrijeme da se osamostalimo, da se oženimo jer i tako smo već živjeli zajedno. Ja bi znao danima ostati spavati kod nje, ona kod mene, svi moji su je već znali deset godina kao i mene njeni. Ali kako započeti, od čega živjeti. Ala sranja, do sada je o tome umjesto mene mislio netko drugi, a sad, sad se kao nešto ja moram brinuti o tome. Brzo sam shvatio da moram i krenuo u akciju.
Kako sam na fakultetu elektrotehnike nešto naučio o PC-jevima (tada su se pojavila prva AT računala a ja sam doma imao XT-a), počeo sam po firmama servisirati i ubirati neki novac. To je više bio džeparac nego li ozbiljna lova na koju se moglo računat kao temelj kućnom budžetu. Ali barem sam rasteretio starce da mi ne trebaju davati za duvan i benzin. I jednom zgodom, krstareći od firme do firme, naletim na jednu u kojoj me je direktor želio zaposliti. Uvjet je bio samo da diplomiram. E sad radim jednu od najvećih pogrešaka u svome životu. Do diplome sam imao još sedam ispita. Procjena je bila da mi za te ispite i diplomski, uz rad treba još barem godinu dana, a meni se nešto žurilo. I sine mi briljantna ideja. Imam uvjete za diplomirati na šestom stupnju, to ću napraviti odmah, a onda polako odvaliti onih sedam ispita i diplomirati na sedmom. Pitam budućeg direktora je li mogu tako, on se složi i to je to. Pogađate, diplomirao na šestom stupnju jesam, ali onih sedam ispita nikad nisam položio. Sram me bilo. Danas mi ta diploma i ne treba jer se bavim poslom za koji tada nije ni postojao studij, a tek se sada na nekim fakultetima pojavljuj predmeti koji studentima daju osnove onoga od čega ja živim. He… kad gledam kao poduzetnik, nije loše budući da konkurencija ima slabe temelje a malo je kretena kao što sam ja, da se bez razmišljanja bacaju na prsa u nepoznate vode. Ufff, gdje sam ovo skrenuo.
Dakle, ona se nije baš nešto oduševila s tim mojim idejama ali prihvatila ih je, jer je znala da ću je ispilati na mrtvo ime sve dok ne popusti. I tako ja s tom diplomicom, ušetam u svoju novu firmicu, primim punu plaćicu od cijelih 150 DM-a i lola se ženi. Kako su starci odselili u kuću koju sam i ja svojim trudima gradio (sjećate se početka priče), ostavili su mi stan u centru grada, malo smo ga ušminkali i bili smo spremni za novi život. Otišli smo do matičara, utvrditi termin i prvi slobodni je bio 24.10. Od svih priprema i promjena, jedna mi je bila najdraža. Kako je stvar oko ženidbe bila sređena, do pira još mjesec dana ona je prestala cvikati oko trudnoće. A što me je izluđivala sa onim svojim… još mi nije došlo, i tako godinama, skoro sam ja ostao trudan od tih njenih mušica. Nisam mogao vjerovati kolika je to promjena u seksu bila. Pored one nježnosti i topline koju je uvijek imala u sebi sad je bila opuštena, oslobođena pritiska i to se osjetilo samo tako. Zatrudnjela je točno toga dana kad sam osjetio da više nije suspregnuta, tako da smo u biti, već na piru plesali u troje. Taj period do stupnja njene trudnoće kad nam seks nije bio ugodan, nazivam našim zlatnim dobom vođenja ljubavi. Samo to je bila nedovoljna kompenzacija za probleme koji su se pojavili.
Jedva smo financijski preživjeli troškove pira, velika familija u nje, velika u mene, starci obavezni zvati ovoga zvati onoga. Znam, sad bi netko rekao, majmune tko te je tjerao na pir, kumove i mladu pod ruku i gotovo. Ali nisam imao srca to napraviti starcima. Oni su ti koji su se smatrali obveznima prema svima u familiji gdje su i oni bili pozivni, a i gdje nisu. Dovoljno sam im tuge zadao time što sam se odbio oženiti u crkvi. Zašto??? O tome u nekom posebnom postu.
Prošao je taj tratamenat, sad smo živjeli zajedno, sami samcati. Nije prošlo dugo počele su prve svađe. Kućni buđet je bio premalen za život, ja sam se osjećao odgovornim za to, što mi je dizalo nervozu na kvadrat. Počeo sam prigovarati na kvalitetu ručka, nisam mogao pronaći baš onu košulju. Danas kad pogledam sebe iz tog perioda, sramim se što je sve pretrpjela od mene. Ali nije ona ostajala dužna, znala je vratiti lopticu u punoj brzini. Ništa u našem životu više nije štimalo osim seksa koji se događao i rijetkim intervalima primirja. E ovo sam dobro rekao. U biti kako smo stupili u brak, kao da smo proglasili ratno stanje i tek kad smo oboje bili na izmaku snaga, kad bi nam trebao predah, nastupilo bi privremeno primirje. Primirja su kratko trajala jer smo oboje bili životinje koje su brzo punile baterije za daljnju borbu. Kako se približavao dan termina za porod, borbe su nekako počele jenjavati, centar pozornosti se prebacio na novi život koji tek što nije ugledao svijet. Tek što smo pregrmjeli jednu financijsku krizu, na pomolu je bila druga. Moja plaća je skočila na cijelih 175 DM, u što je bio uračunat topli obrok i prijevoz do posla. Sreća je bila u tome što imamo veliku familiju pa se skupilo robice ko u prići. Jednog je dana samo rekla… vrime je… odveo sam je u rodilište i odbrojavanje je počelo. Što je bilo dalje… e… pa… kao i do sada… u nastavku.
Te sam večeri nakon dugo vremena legao u prazan krevet. Bilo mi je zima, a bilo je lito.
|
