E i što je dalje bilo. Pa brzo smo došli u fazu kada su svi za nas govorili " a to su ti ono dvoje što ni u zahod ne mogu jedno bez drugoga". Stvarno smo bili nerazdvojni. Zaneseni, zaljubljeni, sretni. Mjeseci su prolazili, prvi zajednički doček nove godine, moja maturalna zabava, pa prijemni na fakultetu, njena selidba na Mertojak gdje su joj starci dobili stan. Sve bi bilo idealno da se nije bližio dan moga odlaska u vojsku. Pred moj odlazak bili smo očajni. Godinu dana smo bili zajedno svaki dan, pa makar na po ure, ako ništa drugo samo da se na tren zagrlimo . Rastanak mi je pao grozno. Kad je autobus krenuo nisam mogao vjerovati da je neću vidjeti sutra, ni preksutra, ni tko zna koliko. Već u autobusu na putu ka Puli gdje mi je bila obuka, počeo sam joj pisati pismo. I tako jedno po jedno, u cijelom vojnom roku sam joj napisao preko 150 pisama kao i ona meni. Kad se podjeli godina, redovno i vikendi koje me je dolazila posjećivati kasnije u Šibenik, ispada da smo jedno drugome pisali skoro svaki dan. A ja sam bi strašan vojnik, tj. mornar (je li ovako galebi stoje a…). Više sam vremena proveo svirajući gitaru nego li sam držao pušku u ruci.
Nakon mog povratka doma, imali smo prvu krizu veze. Naime jedan je lapan na nju bacio oko dok mene nije bilo. Okolo je pričao svašta o meni ne bi li me ona ostavila. Te su priče dirigirano došle do nje i normalno da je posumnjala po starom narodnom receptu – gdje ima dima ima i vatre - . Na jedvite jade sam se izvukao iz tih govana. Potražio sam tipa da ga malo priupitam za zdravlje ali je u međuvremenu i on otišao u vojsku, tako da sam se uspio ohladiti do njegovo povratka.
Život je opet bio lijep i bezbrižan. Voljeli smo se, ja sam krenuo na fakultet koji je bio na 5 minuta šetnje od njenog novo stana. Kad god bi mi se pružila prilika, markirao bi predavanje i provodio jutra s njom. Ona bi se ljutila, pitala za predavanja, ali ja san uvijek znao pronaći neki izgovor kao… profa nije stiga iz zagreba i slične gluposti. Između ostalih i to je bio razlog mog studentskog staža od 8 godina. Mater mi je ludila, a ja bi joj govorio "Ma… ma bolje je proživit koju godinu duže ka student nego ka penzioner." Sve nekako do rata nam je bilo fenomenalno. Tko bi sad sve nabrojao, ali evo par slika iz tog perioda.
Ovo je naša prva zajednička slika. Te se zime ošišala, zbog čega mi je bilo užasno krivo jer ima predivnu kosu.
Ovo sam ja u svijetu muzike.
Opet ja na nekoj rođendanskoj proslavi pijem vino iz bočice.
Nas dvoje na Vlašiću.
Moj rođendan (ja sam oni s kacigom).
Nas dvoje pred knjižarom na pjaci.
Ovo smo na balkonu novog stana.
S nekog izleta.
Koja je ovo moda bila… ke očale… ke mačka…
Još jedna veselica.
Njeno maturalno veće.
Mislim da je ovo s jednog njenog rođendana.
Pred hotelom Lav.
Šentada na Zvončavu.
Ljetovanje na Ščedru… u ovome smo spavali… ovo smo jeli…
Naši najbolji prijatelji se žene i postajemo im kumovi.
E tu nas je nešto štrecnulo i bilo je vrijeme da nakon 10 godina veze krenemo dalje. A gdje to? E pa krećemo u slijedeći nastavak.
|
