Godina je 1982, datum 17.07., još mi je dva dana do 18-tog rođendana. Stojim na rivi ka tukac, nikoga od moje klape nema, svi zaprašili na moto trke na Grobniku. Ja nisam moga ići jer sam mora ostat zbog obaveza na gradilištu. Naime moji su u to doba gradili kuću a lito je bilo vrime najvećih radova. Onako frustriran, đirava sam po rivi ka bisni pas i dimija cigaret za cigaretom. Tada je tribalo dobro pazit da te ne vidi tko poznati od starijih ljudi da te ne bi špijali ocu i materi kako pušiš. E… nije onda bilo ka sada, bija je veliki rišpet i straj. Došlo je skoro 9 uri nigdi nikog od poznatih, dosadilo mi điravat, ma gren ja doma. I na putu prema kući sitin se kako mi je neko reka da se otvorija novi disco klub na Bačvice. A ništa, gren povirit kako je doli i tako je policijski sat bija tek u ponoć. Majke ti mile, mi smo tada morali biti doma do ponoći a danas mladi u ponoć tek gredu vani.
Dogibam ja na Bače, stvarno, na teraci cipa muzika, svitla lampaju ka luda, aj dobro govorin ja sebi, popit ću koje pivo, malo se provrtit i opet ću ubit vrime. Popnem se uz skale, na ulazu gužva samo takva, proguram se do šanka, čopim pivušu i krenem u potragu za nekim kantunom di bi se moga ulogorit i snimit situaciju. I u tom probivanju kroz gužvu ugledam jedan lik kojega sam upozna prošle zime na Gripama u CeCe-u (zimski disco klub toga doba). Nisam ga baš nešto dobro poznava, jedan momak iz njegove klape je bija susid mome frendu iz moje klape i tako smo se priko njih upoznali i onako javljali jedan drugome. Probijem se do njega javim mu se, "alo A., otkud ti tu", pročakulamo par riči i on me pozove da se pridružim njegovoj ekipi. Ka bog pomislim, evo sam se uvalija za ubit vrime. Krenemo mi prema tome kantunu di mu je bila ekipa, i tad se događa trenutak koji mi je dobrano definirao budući život. Sad na trenutak moram stat sa pričom i citirat Bibliju (njen sami početak).
- U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost.
Meni se u tom trenutku dogodila svjetlost, tama koja se prostirala nad bezdanom mog života jednostavno je nestala. Ugledao sam curu, obučenu u bijelo, predivnu. Ni dan danas ne znam što me je to toliko privuklo, ali djelovala je na mene poput magneta. Jedini detalj kojeg se još uvijek sjećam su njene oči. Velike tople smeđe oči. Nisam mogao skinuti pogled s nje, noge su mi se osikle, srce uzlupalo, dlanovi oznojili. Pogledom potražim A., da ga ne izgubim u gužvi, a on ravno ispred mene gre u pravcu nje. Ala šoka, nije valjda da mu je to cura. I stvarno, kad smo joj se približili on me počne upoznavati, " Alo ekipa, ovo je D., upoznali smo se ove zime u CeCe-u, ovo ti je T. Ovo je F, ovo je S.", i kad je doša red na nju očekujem kako će kazati "ovo je moja cura, ta i ta", a on jednostavno "ovo je S". Klimnem s glavom, nabacim nekakav blesavi osmjeh, ka ono opušten sam i ležeran a ono prokuvalo u meni. I moj se A. uvali između nje i još jedne cure i krene plesati. Ja onako drven, s bocom pive u ruci, ne znam jesam li više plesao ili se samo njihao poput medvjeda. Kad mi se god ukazala prilika bacija bi oko na nju (S.), onako neprimjetno da ne osjeti kako blesim ka tele u šarena vrata. Cilo vrime sam pokušavao skužiti je li mu cura ili nije, a ono grop u grlu, nisam moga beknit a kamo li išta pitati. Ne govore ni oni baš puno, plešu, smiju se, zabavljaju. Nije bilo ni jednog znaka koji bi mi potvrdio ili demantirao moju dilemu.
Tako su prolazili sati i došlo je vrime da se krene doma. Kako nam je svima bila ponoć ura kad moramo biti doma, neko je predložija da odemo noćno kupanje i da ako oćemo na vrime biti doma da moramo oma krenit. Svi su se složili i tad začujem spasonosnu rečenicu. A se okrene prema njoj i kaže: "Ajmo seko, moramo krenit" i zagrli onu drugu curu koja je plesala do njega. YESSSS, nije mu cura, sestra mu je, ala koji mi je kamen pa sa srca, koji da ga je bilo materijalizirat probija bi betonsku teracu na kojoj smo plesali.
Dogibamo tako do plaže, ali sad je muka, nitko nema mudantine. "Ajmo ekipa, kupamo se goli.", netko vikne. Mi muški oma prihvatili a cure utekle od nas na sigurnu udaljenost, da ih nebi netko nedajbože poveza s ovim redikulima. I mi smo se razbacali po Bačama ka maniti, kupali se u dubini koja je bila taman do pojasa, dikod iskočili iz mora onako za napravit zbunjozu rijetkim šetačima. Prvi kojemu je dozvizdilo kupanje krene vani i počne vikati s obale da nam je neko ukra robu. Asti 100! panike. Dozivamo ženski dio ekipe a one s mosta na željezničara krepaju od smija i mašu robom. Palo moljakanje, pa umiljavanje, pa ne znam ča sve nismo pokušali ne bi li nam vratile robu. One ni čut. Kad je jednom liku puklo u glavu i počeja onako gol golcat trčat za njima. A one kad su ga ugledale, bacile robu i razbižale se. Kad smo se obukli i kad se situacija primirila krenuli smo doma. E sad je tribalo otkrit sve, di stoji, koliko ima godina, itd. itd. Nije baš bila razgovorljiva ali je zato brat bija laka meta. Nega sam navuka na priču kako mi je za dva dana rođendan, kako bi bilo dobro da se vidimo, da napravimo feštu dikod uz more. On je zaguca ješku samo tako. Ok, pomislim u sebi, do doma ima još pet minuti, nema smisla upirat i tako sam ulovio "trojanskog konja". Tamo gdje su nam se putovi razdvajali pozdravimo se uz obećanje da se vidimo za rođendan. Ona se samo nasmijala i onako, ležerno odmahnula rukom u znak pozdrava.
Te noći nisam mogao zaspat. Oči su mi bile ka čikare od umora ali su srce i mozak radili 300 na sat. Ležao sam tako u mraku, buljio u plafon i na njegovom bjelilu ukazivala mi se njena slika. Zaspao sam tek pred zoru. Zadnje čega se sjećam prije nego li me je oborio san, bile su njene oči, velike, tople, nasmijane oči (i dan danas su joj takve).
- I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svijetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.-
Tako je i meni svanuo prvi dan s toplinom u srcu i znao sam da je dobro.
Ča je bilo 19-tog, e… to slijedi u nastavku priče.
Zdravi i veseli bili.
|
