Joj blago van se svima ča morete ić na more. Koja je to pokora gledat ga s balkona a nemoć se kupat. Da mi je sad zaronit i izvadit koje kilo brbavica i duzinu dvi mušul, da bi sve na svitu. Bem ti motor, neću se više uspet na njega dok sam živ. A je lipo zaronit u more. Kad sam tako na dnu, čutim se kao da me je netko vratija u maternicu. Obuzme me neko blaženstvo, cilo tilo se opusti i prepusti strujanju beskrajnog plavetnila. Ponekad pomislim da je more moj pravi dom, da iskonski pripadam tom okruženju. Istinski najbolje i najsretnije se osjećam u moru. Ali nije to samo misaona kategorija, svaka stanica moga bića išće more, ka ča dite išće mater. Kad bi reka da volim more, malo bi reka, kad bi reka da da sam lud za njim, krivo bi reka. Ja ga jednostavo želim zagrliti, stopiti se s njim, postati nerazvojni dio te predivne božanske tvorevine. Vratim se ponekad meditirajući na prapočetak, na biblijski zapis stvaranja, u vrijeme kad je samo postojalo more. Pokušavam zamisliti prizor postojanja, prije postojanja, pokušavam osluhnuti simfoniju radosti života u rađanju, pokušavam upiti sreću nebeskih bića koja se vesele ljepoti nastalog. O svemu tome mi more priča, svaki put kad se spojimo, svaki put kad otvorim sve komunikacijske kanale kroz koje ono prodire. To je istinski blagoslov. Zato svima koji mogu do mora, koji ga vole i ne vole, preporučam da mu se puste, da ih opije svojom pradavnom ljepotom. Ja ću se strpiti dok rane ne zacijele, a do tada ga gledati i pozdravljati s balkona. I kad dođe dan mog vječnog počinka, ono malo pepela što od mene ostane, more će prigrliti svom svojom ljubavlju, postat ćemo jedno.
|