Zbog čega moramo odrasti? Zašto smo kažnjeni i zakinuti za vječno djetinjstvo? Stvarno smo u kurcu kad se preseravamo i jedni drugima mudrujemo, pametujemo, dokazujmo svoje sposobnosti, svoju superiornost. Političari, inženjeri, doktori, pravnici, ekonomisti, podiljeni smo u škafetine, crne, bile, žute, plave. Kod dice toga nema, oni su jednostavno dica. Nevjerojatno je kako im i jezična barijera nije problem kad se zaigraju. U toj dobi, dječjoj dobi, čovik je najbliži Božjoj slici. Sritni su ljudi koji cili svoj život ostanu dite u duši, sretni su i oni «odrasli ljudi» kojima takva «velika dica» ušetaju u život. Večeras mi u posjetu dolazi jedno takvo veliko dite, moj kum. Odgovorni kapetan duge plovidbe, mrki morski vuk crnog brka, 190 cm visine 120 kg žive vage izvana, a iznutra, razigrani dječak čistog srca i raspjevane duše. Nisam ga vidija puna 4 miseca koliko je bija u africi i moram priznati da mi je falija. Čutin se uzbuđeno i sritno ka da mi dolazi sami sveti otac Papa. Čak me i noga danas toliko ne boli. A ima bit da nisan ni ja ništa manje dite kad me vesele takve stvari. Neka, neka žive ta dica u nama ča i cilom svitu želim.
Svaki čovjet je dijete svojih postupaka – Miguel de Cervantes
|
