svijet po funnylittlefrogu

Odlazim se kupat u Poreč. Pusa svima i čitamo se na jesen !

To je bio pristojan pozdrav rijetkim ali vrijednim posjetiteljima ovog bloga, a sad ono sto sam vam zaista htio onako glasno i jasno poručiti



ma ne! nisam to bre mislio nego ovo bre



zapravo sam vas htio pozdraviti sa nekom pismom od bitlisa, ali mi je velika SANJA, velika zaštitnica hrvatske glazbe, objasnila da bi to bilo skandalozno jerbo ne mogu tamo neki Englezi znati vise od nas o moru kad mi imamo najljepše i najplavije more. Bas tako, i ja sam 100 % uvjeren da bi stara morska vučica SANJA bez problema mogla napisati bolju pjesmu o moru od bilo koga Tamo Daleko Daleko Od Mora..`ajde Sanja, pokaži nam svima sta znaš. Možda bi ti ovo ipak bilo od neke pomoći...

UPDATE 17. svibnja- Dan borbe protiv homofobije






U nedjeljnom večernjem dnevniku novinarki HTV-a Silviji Lux, inače poznatoj po netaktičnosti, omakao se još jedan gaf. Izvještavajući iz tabora predsjedničkog kandidata Sarkozija o tada još neslužbenim rezultatima izbora u Francuskoj izrazila je svoje mišljenje, što jelte nije preporučljivo u novinarskom poslu, da ukoliko se ti rezultati potvrde kao službeni bit će to dokaz da svijet zbilja ide k vragu. Urednik dnevnika Goran Milić se brzo od toga ogradio jer da je kao Hrvatskoj svejedno koji će kandidat pobijediti i da ćemo nastaviti naše prijateljske odnose ili već nešto u tom stilu (makar naši odnosi nikad nisu ni bili naročito prijateljski, ali tu sitnicu ćemo ovaj put zanemariti radi mira u svijetu ili barem u matičnoj TV kući). I sad nisam baš siguran je li Sarkozy utjelovljenje vraga ili nešto tome nalik, ali zasigurno postaje predsjednik "svih Francuskinja I Francuza".
Ovim izboru će se (barem na neko vrijeme) stati na kraj pripadnicima tamošnje gay zajednice ( koji su nekim slučajem isto Francuskinje i Francuzi, premda bi, vjerujem, da može Sarkozy i to promijenio) koji bi se htjeli ženiti, jer je svakom pravom kršćaninu i katoliku jasno da brak može biti samo zajednica muškarca i žene, kao što je vrapcima i komarcima i cijelom heteroseksualnom svemiru dobro poznato da je jedina svrha spolnog odnosa reprodukcija društva. O muslimanima, teroristima i ostaloj useljeničkoj gamadi, Sarkozy će se isto tako pobrinuti, jer je on jak Čovjek i ima snagu i vjeru za vračanje Francuske na korist Francuzima i čitavoj svojoj Svetoj Crkvi. Noć je nakon toga bila prilično nemirna, ali Sarkozy s time nije imao puno veze, već moja baba, koju je cijelu noć neki vrag mučio i ciklički me je budila svako toliko tako da sam možda uspio odspavat svega par sati.

Ponedjeljak i Sveti Duje, zaštitnik grada pod Marjanom, ali ni ta činjenica, pa ni upozoravajuća grmljavina nakon koje je slijedio i pljusak, nije spriječila dva lika iz močvare da se zapute razgledati novu rivu, popiti pićence-dva sa više njih, sve mladih, kreativnih i zanimljivih ljudi i/ili blogera i sa još nekim manje i više mladim ljudima i/ili blogerima pogledati nastup Gotan Projecta, zatim vatromet i potom još neki etno bend iz Napulja kojemu se nisam ni trudio upamtiti ime, premda je publiku uspio poprilično zabaviti i rasplesati, ali ja ih sigurno neću nikad kući sam poželjet poslušati. Nisam uopće ljubitelj etna, ali ako se nešto već mora zasnivati na tradiciji, onda mi je potreban neki suvremeni kontekst ili da me emocije i ritmovi te glazbe stvarno rasture, dok su ovi (da ne bude zabune sasvim kompetentni svirači i dobri zabavljači, premda svi zajedno skupa s njom znaju petšest riječi engleskog manje razumljivog od njihovog maternjog talijanskog, kojeg ja uopće ne govorim ali ja ovo da se stekne neki dojam) tek mjestimično znali ubosti nešto zbog čega bi zatitrao, ali taj titraj bi uvijek bio prekratak, nedovoljno intenzivan i gubio bi se u njihovoj kasnijoj predvidljivom prenemaganju.

U autobusu je Stroke terorizirao svoju okolinu sa Pixiesima i Arcade Fire, zbog slušalica u ušima potpuno nesvjestan njihovog zgražanja i negodovanja, a vjerojatno su još više bili ljuti na šofera koji im nije osigurao adekvatni autobusni saundrak za narod ili barem narodni radio. Ja sam uživao u treskanju autobusa jadranskom magistralom i čituckao Douglasa Coplanda, a vrijeme je lagano prolazilo. Kiša je prestala negdje oko Makarske, a kod Stobreća se ukazalo i sunce, pa smo Stroke i ja naoružani sunčanim cvikama i dobrim namjerama krenuli prema Peristilu gdje su nas čekale dvije djevojke u koje sam se odmah zaljubio- u prvu, jer se uvijek zaljubim u djevojke koje su krupnije od mene i imaju sjajan smisao za humor i komentiraju stalno sise drugih cura, a u drugu jer se uvijek zaljubljujem u cure sa velikim očima, ali im se tako zagledam u njih i postanem potpuno opčinjen njima da im nikada zbog toga ne uspijem zapamtiti ime. Poslije nas je u Ghettu bilo preko nekoliko i među ostalim i barem petero za našim stolom piše i blog, pa bi se moglo govoriti i o nekakvom blogerskom okupljanju, da je mene za tako što briga i da već nisam bija toliko zaljubljen, a kad se zaljubim onda sam šutljiv i čudan i lupetam gluposti ili ostajem bez teksta. Sve u svemu sigurno sam impresionirao sve oko sebe. A da, bila je tu i skoro velika književna zvijezda u koju sam se isto zajubija, ali je ne smijem imenovat, jer bi se možda njen muž moga ljutit, a duhom ili barem glasom preko telefonske veze ako ne već tijelom su bili prisutni i sestra po boji (a nada sam se i u boju iliti bitki, ali počinjem sumnjat, jer me se nitko nije sjetio pozvat na femfest kao najvećeg feminista govnolenda i lejzbijku rođenu u skoro muškom tijelu) Asjaba i njen B. Nakon par uri i par pićenaca provedenih u iznenađujuće ugodnoj atmosferi Ghetta trebalo je poći dalje, jer me je na Vočnom trgu već čekao prijatelj sa svoja dva kolega koja su pomalo gnjavila i u koja se nisam zaljubio, a još manje Stroke, pa smo ih nakon kratkog pićenca pristojno zamijenili sa Rusulicom u koju smo oduvijek zaljubljeni, tj. ja sam zaljubljen, a Stroke nije, nego mu je samo draga i simpatična, jesi čula tj. pročitala ovo Gđo. Stokewski?, i njenom mamom Zlatom koju sam ja jednom u svojoj neučtivosti i neosjetljivosti za međurodbinske odnose i osjećaje nazvao materom i gotovo zbog toga izgubio svaku nadu u eventualnu ženidbu za njezinu kći. Ili je to ipak bilo zato što me je Rusulica uhvatila u pomalo pripitom, dakle na jeziku istinoljubljivom stanju, sa pitanjem o ozbiljnosti moje prošnje njene ruke, štoviše više njih (mislim prošnji, a ne ruku jer Rusulica ima ipak samo dvi ruke i inače sve dilove tila na broju i onako cila je šesna i lipa i opet sam se zajubija u nju dok ovo pišem jer je jasno vidim sad tu pred sobom, premda je ispred mene samo ekran sa ovim tekstom i zid i Club 8 upravo sviraju Missing You) i ja sam reka da sam se naravno šalio. Ona se tu nešto musila, a ja joj onako u buci tanga Gotan Projecta nisam stigao objasnit kao se danas nitko normalan ne ženi, pa ni nenormalan osim ako je primoran jer je cura ostala trudna kupajući se u moru pa joj to nešto s vodom došlo, kako bi to moja baba Manda rekla. Sad dok slušam neku zgodno obradu Fascination Street, padaju mi na pameti i ovi sa početka priče Francuzi koji bi se iz nekog meni nejasnog razloga isto ženili, ali im to vlada ne da, pa mislim kako je ta vlada baš blesava, kad ne dopušta onima koji oće da se žene da to rade kad već nitko drugi to i onako neće. Gotan Project je svirao dobro, gudačice su bile rasnije od svih pratećih pjevačica koje su Pink Floyd ikad imali, njihova dva diđeja su još bolje pritiskali dugmiće i već šta ti diđeji iza pulta rade, a pjevačica je pjevala svoj tango dostojanstveno i strastveno i totalno cool.., a ja i Rusulica smo se zabavljali promatrajući skakutanje jednog rejvera koji je prilikom teleportacije iz Hacijende ili takvog nekakvog kluba izgubio zviždaljku, ali nije izgubio ritam i potrebu da šake diže visoko i prstima nabija zrak tuctuctucccc.
Vatromet je imao svojih dosadnih prduckanja i raskošnih visokodosežnih kakofonijskih izljeva i preljeva. Svakakvih čudesa je bilo i svakakva čuda se događaju, ali u slučaju da se ja i Rusulica ipak vjenčamo, njena mama nam nema namjere organizirati ovakav vatromet. Sad je pitanje da li je to dodatni razlog kontra našeg sretnog sjedinjenja kao muškarca i žene u bračnu zajednicu ili bi baš iz dišpeta tribali naći neki drugi način da se organizira vatromet, a usput i vinčanje, kad već mama to ne želi financirati.
Poslije vatrometa smo se morali rastati od Rusulice i njene mame, jer je ona bila jalova, tj. razočarana cilom ovom situacijom oko našeg braka i vatrometa i možda mog stava oko svega toga i moje nezabavnosti, pa me nije ni cmoknula za pozdrav..ma ne, poljubac je izostao jer smo oboje bili ljepljivi i fuj od šečerne vate, ali našu ljubav je velika i vječna i ništa je ne može pomutiti, osim eventualno ovog posta.

I još samo par detaljčića, kao činjenica da predgrupa po definiciji svira ispred one grupe koja nije predgrupa nego su valjda oni zvijezde večeri, pa je prema tome Gotan Project svirao kao predgrupa tim Napuljskim zvijezdama etno glazbe, koje smo da ne zaboravim odgledali u društvu PeterPana i kojemu se oni ćak i sviđaju više od svirača tanga. Tijekom svirke Gotan Projecta sam pokušao zamisliti kako bi to izgledalo gledati ih negdje na ulicama Rija ili nekog Argetinskog ili Španjolskog grada u vrijeme fieste kad svi plešu od jutra do prekosutra jer poslije može sve otići k vragu, i onda se osvrnio oko sebe gdje se ples događao onako sporadično, mjestimično i suzdržano. I kao što sam već spomenio, ono što nije uspilo francusko-argetinskoj kombinaciji svirača tanga, uspilo je na kraju talijanskim etničarima, tj. uspili su na kraju rasplesati cijelu rivu, koja btw. ako smijem primijetiti izgleda puno bolje nego prije i plesala je sve do negdje iza 1 sat po noći, nakon čega mi je preostalo pozdravit se sa PetarPanom, ispratiti Strokea na bus za Zagreb i mrtav umoran i sam poći spavat, jer sutra je novi dan, a svijet i dalje ide k vragu.

DRUGI DIO


" Kao krila na vjetar oslanjam se na tebe… "


U uvijek pouzdanom Lonely Planet vodiču je pisalo: "The Macgillycuddy's Reeks are the highest and most extensive mountains in Ireland.By the standards of many other countrys' mountains they are not very high. They are, however, rugged and convoluted. Relatively little effort is required to attain the numerous summits and ridges around Sneem. The views with which one is rewarded are out of all proportion to the energy expended. Vistas change radically over short distances. In the space of a day's hiking one feels one has had a week's worth of visual reward."
Brda oko nas i pogled unatrag : Predolac, Šibanica, Dubravica, Žaba…Sandra i ja tog sunčanog dana u Velikom Tjednu i "gušteri" koji su izmigoljili na Ulicu. Taj par nam zaokuplja pažnju, a da na trenutak nismo ni svjesni zbog čega. Prilaze nam bliže, frajer u odijelu, manekenskog izgleda i djevojka u crnoj večernjoj haljini, prenaglašeno našminkana, oboje pretjerano uređeni za popodnevnu šetnju gradom. Sandra prva primjećuje pseću ogrlicu na njegovom vratu i uzicu za koju ga ona drži, a ja se ne mogu odlučiti da li da se plašim te djevojke hladnog pogleda i tajanstvenog smiješka ili da priznam poraz. Frajer će u prolazu gotovo ponosno zalajati prema nama i mi ćemo se smijati. Nikad prije nismo čuli tako zadovoljan lavež i njezin smiješak nam nagovješćuje odgovor. Njihov perfomans će time za nas biti gotov, a Sandra i ja ćemo još kratko vrijeme ostati zajedno.
Veliki je tjedan i crkvena zvona nisu oglasila smrt troje nesretnika čiji se sprovod odvijao baš kad smo stigli u selo Sneem. Tamni oblaci nad nama su djelovali prijeteće, ali to ipak nije spriječilo da se cijelo selo okupi ispratiti ovu trojku. Teta Lucille će nam kasnije ispričati njihovu tragičnu priču. Dvoje ljubavnika su se upoznali, zavoljeli i prirodno da su se nakon toga vjenčali. Ali samo tjedan dana poslije vjenčanja momak je u polju pao sa kombajna i srećom ostao čitav. Ipak, prilikom pada je došlo do oštećenja nekog živca što je uzrokovalo njegovu trajnu impotenciju. Ljubavnik je nakon toga široka srca ponudio svojoj ljubavnici izlaz, ali ona nije htjela o tome ni da čuje jer je jako voljela svoga muža. Zato je momak svojoj dragoj nakon nekog vremena predložio da, s obzirom da on ne može ispunjavati bračne obaveze, nađe neku zamjenu. Iz prva se ona odupirala toj ideji, ali zbog njegovog dugotrajnog nagovaranja, uvjeravanja i upornog insistiranja, na kraju je nevoljko pristala. Zajedno su se odlučili za tu uslugu zamoliti njihovog najboljeg prijatelja, kojeg nije trebalo previše nagovarati. Cijelo selo je prije ili kasnije saznalo za ovaj aranžman, ali selo zna živiti sa svojim "čudacima" i kad se nesreća na kraju dogodila svi su bili iznenađeni i šokirani. Mladić je sačmaricom sa samo jednim metkom prostrijelio svoju dragu i svog najdražeg prijatelja onako gole dok su vodili ljubav i potom stavio cijev u svoja usta i opalio drugi metak.
-Tužna, tužna priča – bio je završni komentar tete Lucille i odmah je nastavila – ali vi ste djeco došli zbog Oca McKenzija, zar ne? Evo, čaj je gotov i poslužite se samo sa keksićima. Već dugo nitko nije dolazio da se raspituje o toj temi, ali vrijeme je došlo da se i ta priča završi. Vas je poslala Bonny i zato sam odlučila da vama ovo pokažem. Pismo je već stajalo spremno na komodi i nakon što nam ga je predala, teta Lucille nas je ostavila same. Eleanorino ime na omotnici je bilo jednako zadivljujuće kao i činjenica da pismo još nije bilo otvarano i nismo gubili vrijeme da se bacimo na otkrivanje njegovog sadržaja.

Draga moja Eleanor,

Na meni leži golema odgovornost kao tvom kumu, tvome duhovnom učitelju, a još veća kao tvome prisnom prijatelju (usuđujem se to reći, jer si mi nebrojeno puta pokazala da me smatraš prijateljem, premda se nakon tvog odlaska u London rijetko vidimo, a i tvoja pisma su sva rjeđa i sve kraća, ali ni moja nisu nažalost češća) da ti dam pravi savjet koji će ti pomoči otkloniti neke nedoumice ili da ti pružim utjehu u svakoj životnoj krizi kroz koju prolaziš ili u patnji koju proživljavaš. Tvoje posljednje pismo leži na mome radnom stolu već danima, tjednima i nemam namjere se sada upuštati u smišljanje nekih poluistinitih isprika, jer kasni su sati i umoran sam, a naš odnos je uvijek bio potpuno iskren i otvoren da bih ga sada sa nečim takvim umrljao. Istina je da mi je izuzetno teško naći prave riječi i pišem ovo pismo poprilično nesiguran u to da znam šta ti želim poručiti njime. Možda bih te trebao zamoliti da se nakratko vratiš kući ? Molim se više puta dnevno da kročiš kroz vrata mojih odaja ili kroz ulaz naše crkve i sa jednim smiješkom otkloniš moju zabrinutost. Hoćeš li ćušnuti ovog luckastog stričeka i reći mi da sam opet sve krivo pokopčao? Zaista ne znam…
Nisam li ja bio taj koji te je uvijek svesrdno podržavao u odluci da napustiš Ring of Kerry, jer sam osjećao suptilnost tvoje duše i potrebu da se oslobodiš patrijarhalne tiranije svoje obitelji i ovog zatucanog kraja, ali sada kad mi pišeš da se sjajno zabavljaš u Londonu i da su tvoji prijatelji toliko divni , lucidni i puni duha, da je u njihovom društvu zaista grijeh biti nesretan i tužan, moram se upitati da li sam možda pogriješio. Ne razumijem ja vas mlade danas, kao da vam je samo zabava važna. Znali smo se mi i ovdje lijepo razveseliti, sjećaš li se? Koliko si nekad voljela naše nedjeljne šetnje i kako si znala urlikati iz dubine duše i slušati odjekivanje svog glasa od okolna brda? Katkad prođem i sam našom rutom, ali bez tebe to nije isto, čak i brda zvuče drugćije. Pitam se šta je bilo sa pričom koja te je toliko privlačila, pričom o Veroniki? Ponekad sam pomišljao da si opsjednuta tom idejom da je morala postojati priča između nje i tog Rimskog vojnika o kome se ništa ne zna, ali si ti "znala" da je bio važan i silno si željela napisati o tome roman. Jednostavno ti je bilo logično da se jedna Izraelska djevojka ne bi uspjela tek tako pored Rimljana probiti do Isusa da bi mu svojim rupcem obrisala krv, znoj i suze s lica, morao joj je neki vojnik pomoći. I fasciniralo te je to da je gotovo nevjerojatno da je mogao i u teoriji postojati neki odnos između Židovke i rimskog vojnika. Jedino su bludnice to činile, ali njih se u to doba kamenovalo. Šta je bilo s tvojim romanom, da li ga još pišeš? Da li si konačno shvatila tu priču?
Korizma je pri kraju i znam da ćeš doći kući za Uskrs, pa ćemo onda o svemu lijepo porazgovarati. Do tada će biti gotovo i uređenje naše crkve i vjeruj mi da je nećeš više prepoznati. Ovih sam dana toliko zaokupljen sa završnim radovima i raščišćavanjem nereda koji radnici ostavljaju za sobom, jer im urednost nije baš najveća vrlina, da se jedva uspijevam pripremiti za euharistiju i moram ti priznati da sam se već par puta poslužio sa starim propovijedima, ali jasno ti je da to nitko ovdje ne primjećuje. Ti si me uvijek zadirkivala da si ti jedina koja sluša moje propovjedi i možda i nisi bila baš daleko od istine. Naravno da se šalim malo s tobom i nemam namjere da ti kukam nad svojim župljanima kao neka stara baba, jer nisu oni ni tako loši, a katkad me i ugodno iznenade kao kad se Perryjima prošli tjedan zapalio štagalj i kad su svi, ali baš svi priskočili u pomoć i spasili što se spasiti dalo. Ipak su to dobri ljudi, samo što im se treba dogoditi kakva nesreća da to pokažu.
A sad je stvarno kasno i ostaje mi samo, najdraže moje kumče, da te lijepo pozdravim i da ti još jednom kažem da si uvijek prisutna u mojim molitvama
Tvoj
Otac McKenzie

Sjedili smo neko vrijeme u šutnji pred ovim pismom, a kad nam se teta Lucille ponovo pridružila, morali smo je pitati zašto pismo nikad nije isporučeno Eleanor i šta se zapravo s njom dogodilo, da li se ubila prije nego što je dobila pismo kako se iz pjesme dade zaključiti.
- Pismo je vraćeno tjedan dana nakon Uskrsa i tada još nismo znali šta se dogodilo jer od Elenor nije bilo ni traga ni glasa - rekla je nevoljko teta Lucille i potom dodala – Otac Mckenzie je bio bolestan od brige, zaista se razbolio – sad se već neko uzbuđenje, gotovo bijes, osjećao u njenom glasu. Uzela je čašu i otpila malo vode i potom nastavila – Tri tjedna kasnije došla je vijest do nas da se udala u susjedno selo za malog Greya i da skoro treba roditi. Nakon desetak godina došla je u posjetu Ocu Mckenziu, ali rekao mi je da se slabo osjeća i ostao je u svojoj sobi. Sigurna sam da je jednostavno nije mogao vidjeti, nije joj mogao oprostiti i to ga je izjedalo. Umro je ubrzo kao tužan i razočaran starac. – Lucille je tu malo opet zastala, uzdahnula i njene oči su zasvjetlucale na trenutak, ali ih je brzo otrla i potpuno preobražena, s gotovo vedrim tonom dodala – A ako želite popričati sa Eleanor, produžite ovim istim putem i za desetak minuta ste tamo. Samo pitajte bilo koga za Ellu Grey, ona je sad tamo učiteljica i svi je znaju.
Primjećujem sjetu u Tallulinim očima, sjećanje na jednu ljubav i njenu odluku da se vrati u varljivu sigurnost poznatog.Još smo nekoliko minuta ostali ćaskati sa tetom Lucillom, a onda je bilo vrijeme da se krene dalje.
- Imala je Bonny pravo - rekao sam Tallulah nakon što nam je selo Sneem već bilo za leđima – starica je sigurno jako volila oca McKenzia.
- Da, zamisli tu tvrdoglavu odanost i poštovanje kada je godinama čuvala njegovo pismo i nije ga otvorila.
- A razumijevanje ? Čini mi se da je znala sve i da nije ni morala pročitati pismo.
- Vjerujem da je tako – izustila je bez imalo razmišljanja Tallulah i onda odmah dodala - Znam da je tako.
Noć je već padala, ali smo ipak krenuli nazad prema Liverpulu. Ovdje nas više ništa nije zadržavalo, a o posjeti Elli Grey nismo ni razmišljali.

THIS IS THE END...