DRUGI DIO
" Kao krila na vjetar oslanjam se na tebe… "
U uvijek pouzdanom Lonely Planet vodiču je pisalo: "The Macgillycuddy's Reeks are the highest and most extensive mountains in Ireland.By the standards of many other countrys' mountains they are not very high. They are, however, rugged and convoluted. Relatively little effort is required to attain the numerous summits and ridges around Sneem. The views with which one is rewarded are out of all proportion to the energy expended. Vistas change radically over short distances. In the space of a day's hiking one feels one has had a week's worth of visual reward."
Brda oko nas i pogled unatrag : Predolac, Šibanica, Dubravica, Žaba…Sandra i ja tog sunčanog dana u Velikom Tjednu i "gušteri" koji su izmigoljili na Ulicu. Taj par nam zaokuplja pažnju, a da na trenutak nismo ni svjesni zbog čega. Prilaze nam bliže, frajer u odijelu, manekenskog izgleda i djevojka u crnoj večernjoj haljini, prenaglašeno našminkana, oboje pretjerano uređeni za popodnevnu šetnju gradom. Sandra prva primjećuje pseću ogrlicu na njegovom vratu i uzicu za koju ga ona drži, a ja se ne mogu odlučiti da li da se plašim te djevojke hladnog pogleda i tajanstvenog smiješka ili da priznam poraz. Frajer će u prolazu gotovo ponosno zalajati prema nama i mi ćemo se smijati. Nikad prije nismo čuli tako zadovoljan lavež i njezin smiješak nam nagovješćuje odgovor. Njihov perfomans će time za nas biti gotov, a Sandra i ja ćemo još kratko vrijeme ostati zajedno.
Veliki je tjedan i crkvena zvona nisu oglasila smrt troje nesretnika čiji se sprovod odvijao baš kad smo stigli u selo Sneem. Tamni oblaci nad nama su djelovali prijeteće, ali to ipak nije spriječilo da se cijelo selo okupi ispratiti ovu trojku. Teta Lucille će nam kasnije ispričati njihovu tragičnu priču. Dvoje ljubavnika su se upoznali, zavoljeli i prirodno da su se nakon toga vjenčali. Ali samo tjedan dana poslije vjenčanja momak je u polju pao sa kombajna i srećom ostao čitav. Ipak, prilikom pada je došlo do oštećenja nekog živca što je uzrokovalo njegovu trajnu impotenciju. Ljubavnik je nakon toga široka srca ponudio svojoj ljubavnici izlaz, ali ona nije htjela o tome ni da čuje jer je jako voljela svoga muža. Zato je momak svojoj dragoj nakon nekog vremena predložio da, s obzirom da on ne može ispunjavati bračne obaveze, nađe neku zamjenu. Iz prva se ona odupirala toj ideji, ali zbog njegovog dugotrajnog nagovaranja, uvjeravanja i upornog insistiranja, na kraju je nevoljko pristala. Zajedno su se odlučili za tu uslugu zamoliti njihovog najboljeg prijatelja, kojeg nije trebalo previše nagovarati. Cijelo selo je prije ili kasnije saznalo za ovaj aranžman, ali selo zna živiti sa svojim "čudacima" i kad se nesreća na kraju dogodila svi su bili iznenađeni i šokirani. Mladić je sačmaricom sa samo jednim metkom prostrijelio svoju dragu i svog najdražeg prijatelja onako gole dok su vodili ljubav i potom stavio cijev u svoja usta i opalio drugi metak.
-Tužna, tužna priča – bio je završni komentar tete Lucille i odmah je nastavila – ali vi ste djeco došli zbog Oca McKenzija, zar ne? Evo, čaj je gotov i poslužite se samo sa keksićima. Već dugo nitko nije dolazio da se raspituje o toj temi, ali vrijeme je došlo da se i ta priča završi. Vas je poslala Bonny i zato sam odlučila da vama ovo pokažem. Pismo je već stajalo spremno na komodi i nakon što nam ga je predala, teta Lucille nas je ostavila same. Eleanorino ime na omotnici je bilo jednako zadivljujuće kao i činjenica da pismo još nije bilo otvarano i nismo gubili vrijeme da se bacimo na otkrivanje njegovog sadržaja.
Draga moja Eleanor,
Na meni leži golema odgovornost kao tvom kumu, tvome duhovnom učitelju, a još veća kao tvome prisnom prijatelju (usuđujem se to reći, jer si mi nebrojeno puta pokazala da me smatraš prijateljem, premda se nakon tvog odlaska u London rijetko vidimo, a i tvoja pisma su sva rjeđa i sve kraća, ali ni moja nisu nažalost češća) da ti dam pravi savjet koji će ti pomoči otkloniti neke nedoumice ili da ti pružim utjehu u svakoj životnoj krizi kroz koju prolaziš ili u patnji koju proživljavaš. Tvoje posljednje pismo leži na mome radnom stolu već danima, tjednima i nemam namjere se sada upuštati u smišljanje nekih poluistinitih isprika, jer kasni su sati i umoran sam, a naš odnos je uvijek bio potpuno iskren i otvoren da bih ga sada sa nečim takvim umrljao. Istina je da mi je izuzetno teško naći prave riječi i pišem ovo pismo poprilično nesiguran u to da znam šta ti želim poručiti njime. Možda bih te trebao zamoliti da se nakratko vratiš kući ? Molim se više puta dnevno da kročiš kroz vrata mojih odaja ili kroz ulaz naše crkve i sa jednim smiješkom otkloniš moju zabrinutost. Hoćeš li ćušnuti ovog luckastog stričeka i reći mi da sam opet sve krivo pokopčao? Zaista ne znam…
Nisam li ja bio taj koji te je uvijek svesrdno podržavao u odluci da napustiš Ring of Kerry, jer sam osjećao suptilnost tvoje duše i potrebu da se oslobodiš patrijarhalne tiranije svoje obitelji i ovog zatucanog kraja, ali sada kad mi pišeš da se sjajno zabavljaš u Londonu i da su tvoji prijatelji toliko divni , lucidni i puni duha, da je u njihovom društvu zaista grijeh biti nesretan i tužan, moram se upitati da li sam možda pogriješio. Ne razumijem ja vas mlade danas, kao da vam je samo zabava važna. Znali smo se mi i ovdje lijepo razveseliti, sjećaš li se? Koliko si nekad voljela naše nedjeljne šetnje i kako si znala urlikati iz dubine duše i slušati odjekivanje svog glasa od okolna brda? Katkad prođem i sam našom rutom, ali bez tebe to nije isto, čak i brda zvuče drugćije. Pitam se šta je bilo sa pričom koja te je toliko privlačila, pričom o Veroniki? Ponekad sam pomišljao da si opsjednuta tom idejom da je morala postojati priča između nje i tog Rimskog vojnika o kome se ništa ne zna, ali si ti "znala" da je bio važan i silno si željela napisati o tome roman. Jednostavno ti je bilo logično da se jedna Izraelska djevojka ne bi uspjela tek tako pored Rimljana probiti do Isusa da bi mu svojim rupcem obrisala krv, znoj i suze s lica, morao joj je neki vojnik pomoći. I fasciniralo te je to da je gotovo nevjerojatno da je mogao i u teoriji postojati neki odnos između Židovke i rimskog vojnika. Jedino su bludnice to činile, ali njih se u to doba kamenovalo. Šta je bilo s tvojim romanom, da li ga još pišeš? Da li si konačno shvatila tu priču?
Korizma je pri kraju i znam da ćeš doći kući za Uskrs, pa ćemo onda o svemu lijepo porazgovarati. Do tada će biti gotovo i uređenje naše crkve i vjeruj mi da je nećeš više prepoznati. Ovih sam dana toliko zaokupljen sa završnim radovima i raščišćavanjem nereda koji radnici ostavljaju za sobom, jer im urednost nije baš najveća vrlina, da se jedva uspijevam pripremiti za euharistiju i moram ti priznati da sam se već par puta poslužio sa starim propovijedima, ali jasno ti je da to nitko ovdje ne primjećuje. Ti si me uvijek zadirkivala da si ti jedina koja sluša moje propovjedi i možda i nisi bila baš daleko od istine. Naravno da se šalim malo s tobom i nemam namjere da ti kukam nad svojim župljanima kao neka stara baba, jer nisu oni ni tako loši, a katkad me i ugodno iznenade kao kad se Perryjima prošli tjedan zapalio štagalj i kad su svi, ali baš svi priskočili u pomoć i spasili što se spasiti dalo. Ipak su to dobri ljudi, samo što im se treba dogoditi kakva nesreća da to pokažu.
A sad je stvarno kasno i ostaje mi samo, najdraže moje kumče, da te lijepo pozdravim i da ti još jednom kažem da si uvijek prisutna u mojim molitvama
Tvoj
Otac McKenzie
Sjedili smo neko vrijeme u šutnji pred ovim pismom, a kad nam se teta Lucille ponovo pridružila, morali smo je pitati zašto pismo nikad nije isporučeno Eleanor i šta se zapravo s njom dogodilo, da li se ubila prije nego što je dobila pismo kako se iz pjesme dade zaključiti.
- Pismo je vraćeno tjedan dana nakon Uskrsa i tada još nismo znali šta se dogodilo jer od Elenor nije bilo ni traga ni glasa - rekla je nevoljko teta Lucille i potom dodala – Otac Mckenzie je bio bolestan od brige, zaista se razbolio – sad se već neko uzbuđenje, gotovo bijes, osjećao u njenom glasu. Uzela je čašu i otpila malo vode i potom nastavila – Tri tjedna kasnije došla je vijest do nas da se udala u susjedno selo za malog Greya i da skoro treba roditi. Nakon desetak godina došla je u posjetu Ocu Mckenziu, ali rekao mi je da se slabo osjeća i ostao je u svojoj sobi. Sigurna sam da je jednostavno nije mogao vidjeti, nije joj mogao oprostiti i to ga je izjedalo. Umro je ubrzo kao tužan i razočaran starac. – Lucille je tu malo opet zastala, uzdahnula i njene oči su zasvjetlucale na trenutak, ali ih je brzo otrla i potpuno preobražena, s gotovo vedrim tonom dodala – A ako želite popričati sa Eleanor, produžite ovim istim putem i za desetak minuta ste tamo. Samo pitajte bilo koga za Ellu Grey, ona je sad tamo učiteljica i svi je znaju.
Primjećujem sjetu u Tallulinim očima, sjećanje na jednu ljubav i njenu odluku da se vrati u varljivu sigurnost poznatog.Još smo nekoliko minuta ostali ćaskati sa tetom Lucillom, a onda je bilo vrijeme da se krene dalje.
- Imala je Bonny pravo - rekao sam Tallulah nakon što nam je selo Sneem već bilo za leđima – starica je sigurno jako volila oca McKenzia.
- Da, zamisli tu tvrdoglavu odanost i poštovanje kada je godinama čuvala njegovo pismo i nije ga otvorila.
- A razumijevanje ? Čini mi se da je znala sve i da nije ni morala pročitati pismo.
- Vjerujem da je tako – izustila je bez imalo razmišljanja Tallulah i onda odmah dodala - Znam da je tako.
Noć je već padala, ali smo ipak krenuli nazad prema Liverpulu. Ovdje nas više ništa nije zadržavalo, a o posjeti Elli Grey nismo ni razmišljali.
THIS IS THE END...
Post je objavljen 01.05.2007. u 20:33 sati.