svijet po funnylittlefrogu

UPDATE 17. svibnja- Dan borbe protiv homofobije






U nedjeljnom večernjem dnevniku novinarki HTV-a Silviji Lux, inače poznatoj po netaktičnosti, omakao se još jedan gaf. Izvještavajući iz tabora predsjedničkog kandidata Sarkozija o tada još neslužbenim rezultatima izbora u Francuskoj izrazila je svoje mišljenje, što jelte nije preporučljivo u novinarskom poslu, da ukoliko se ti rezultati potvrde kao službeni bit će to dokaz da svijet zbilja ide k vragu. Urednik dnevnika Goran Milić se brzo od toga ogradio jer da je kao Hrvatskoj svejedno koji će kandidat pobijediti i da ćemo nastaviti naše prijateljske odnose ili već nešto u tom stilu (makar naši odnosi nikad nisu ni bili naročito prijateljski, ali tu sitnicu ćemo ovaj put zanemariti radi mira u svijetu ili barem u matičnoj TV kući). I sad nisam baš siguran je li Sarkozy utjelovljenje vraga ili nešto tome nalik, ali zasigurno postaje predsjednik "svih Francuskinja I Francuza".
Ovim izboru će se (barem na neko vrijeme) stati na kraj pripadnicima tamošnje gay zajednice ( koji su nekim slučajem isto Francuskinje i Francuzi, premda bi, vjerujem, da može Sarkozy i to promijenio) koji bi se htjeli ženiti, jer je svakom pravom kršćaninu i katoliku jasno da brak može biti samo zajednica muškarca i žene, kao što je vrapcima i komarcima i cijelom heteroseksualnom svemiru dobro poznato da je jedina svrha spolnog odnosa reprodukcija društva. O muslimanima, teroristima i ostaloj useljeničkoj gamadi, Sarkozy će se isto tako pobrinuti, jer je on jak Čovjek i ima snagu i vjeru za vračanje Francuske na korist Francuzima i čitavoj svojoj Svetoj Crkvi. Noć je nakon toga bila prilično nemirna, ali Sarkozy s time nije imao puno veze, već moja baba, koju je cijelu noć neki vrag mučio i ciklički me je budila svako toliko tako da sam možda uspio odspavat svega par sati.

Ponedjeljak i Sveti Duje, zaštitnik grada pod Marjanom, ali ni ta činjenica, pa ni upozoravajuća grmljavina nakon koje je slijedio i pljusak, nije spriječila dva lika iz močvare da se zapute razgledati novu rivu, popiti pićence-dva sa više njih, sve mladih, kreativnih i zanimljivih ljudi i/ili blogera i sa još nekim manje i više mladim ljudima i/ili blogerima pogledati nastup Gotan Projecta, zatim vatromet i potom još neki etno bend iz Napulja kojemu se nisam ni trudio upamtiti ime, premda je publiku uspio poprilično zabaviti i rasplesati, ali ja ih sigurno neću nikad kući sam poželjet poslušati. Nisam uopće ljubitelj etna, ali ako se nešto već mora zasnivati na tradiciji, onda mi je potreban neki suvremeni kontekst ili da me emocije i ritmovi te glazbe stvarno rasture, dok su ovi (da ne bude zabune sasvim kompetentni svirači i dobri zabavljači, premda svi zajedno skupa s njom znaju petšest riječi engleskog manje razumljivog od njihovog maternjog talijanskog, kojeg ja uopće ne govorim ali ja ovo da se stekne neki dojam) tek mjestimično znali ubosti nešto zbog čega bi zatitrao, ali taj titraj bi uvijek bio prekratak, nedovoljno intenzivan i gubio bi se u njihovoj kasnijoj predvidljivom prenemaganju.

U autobusu je Stroke terorizirao svoju okolinu sa Pixiesima i Arcade Fire, zbog slušalica u ušima potpuno nesvjestan njihovog zgražanja i negodovanja, a vjerojatno su još više bili ljuti na šofera koji im nije osigurao adekvatni autobusni saundrak za narod ili barem narodni radio. Ja sam uživao u treskanju autobusa jadranskom magistralom i čituckao Douglasa Coplanda, a vrijeme je lagano prolazilo. Kiša je prestala negdje oko Makarske, a kod Stobreća se ukazalo i sunce, pa smo Stroke i ja naoružani sunčanim cvikama i dobrim namjerama krenuli prema Peristilu gdje su nas čekale dvije djevojke u koje sam se odmah zaljubio- u prvu, jer se uvijek zaljubim u djevojke koje su krupnije od mene i imaju sjajan smisao za humor i komentiraju stalno sise drugih cura, a u drugu jer se uvijek zaljubljujem u cure sa velikim očima, ali im se tako zagledam u njih i postanem potpuno opčinjen njima da im nikada zbog toga ne uspijem zapamtiti ime. Poslije nas je u Ghettu bilo preko nekoliko i među ostalim i barem petero za našim stolom piše i blog, pa bi se moglo govoriti i o nekakvom blogerskom okupljanju, da je mene za tako što briga i da već nisam bija toliko zaljubljen, a kad se zaljubim onda sam šutljiv i čudan i lupetam gluposti ili ostajem bez teksta. Sve u svemu sigurno sam impresionirao sve oko sebe. A da, bila je tu i skoro velika književna zvijezda u koju sam se isto zajubija, ali je ne smijem imenovat, jer bi se možda njen muž moga ljutit, a duhom ili barem glasom preko telefonske veze ako ne već tijelom su bili prisutni i sestra po boji (a nada sam se i u boju iliti bitki, ali počinjem sumnjat, jer me se nitko nije sjetio pozvat na femfest kao najvećeg feminista govnolenda i lejzbijku rođenu u skoro muškom tijelu) Asjaba i njen B. Nakon par uri i par pićenaca provedenih u iznenađujuće ugodnoj atmosferi Ghetta trebalo je poći dalje, jer me je na Vočnom trgu već čekao prijatelj sa svoja dva kolega koja su pomalo gnjavila i u koja se nisam zaljubio, a još manje Stroke, pa smo ih nakon kratkog pićenca pristojno zamijenili sa Rusulicom u koju smo oduvijek zaljubljeni, tj. ja sam zaljubljen, a Stroke nije, nego mu je samo draga i simpatična, jesi čula tj. pročitala ovo Gđo. Stokewski?, i njenom mamom Zlatom koju sam ja jednom u svojoj neučtivosti i neosjetljivosti za međurodbinske odnose i osjećaje nazvao materom i gotovo zbog toga izgubio svaku nadu u eventualnu ženidbu za njezinu kći. Ili je to ipak bilo zato što me je Rusulica uhvatila u pomalo pripitom, dakle na jeziku istinoljubljivom stanju, sa pitanjem o ozbiljnosti moje prošnje njene ruke, štoviše više njih (mislim prošnji, a ne ruku jer Rusulica ima ipak samo dvi ruke i inače sve dilove tila na broju i onako cila je šesna i lipa i opet sam se zajubija u nju dok ovo pišem jer je jasno vidim sad tu pred sobom, premda je ispred mene samo ekran sa ovim tekstom i zid i Club 8 upravo sviraju Missing You) i ja sam reka da sam se naravno šalio. Ona se tu nešto musila, a ja joj onako u buci tanga Gotan Projecta nisam stigao objasnit kao se danas nitko normalan ne ženi, pa ni nenormalan osim ako je primoran jer je cura ostala trudna kupajući se u moru pa joj to nešto s vodom došlo, kako bi to moja baba Manda rekla. Sad dok slušam neku zgodno obradu Fascination Street, padaju mi na pameti i ovi sa početka priče Francuzi koji bi se iz nekog meni nejasnog razloga isto ženili, ali im to vlada ne da, pa mislim kako je ta vlada baš blesava, kad ne dopušta onima koji oće da se žene da to rade kad već nitko drugi to i onako neće. Gotan Project je svirao dobro, gudačice su bile rasnije od svih pratećih pjevačica koje su Pink Floyd ikad imali, njihova dva diđeja su još bolje pritiskali dugmiće i već šta ti diđeji iza pulta rade, a pjevačica je pjevala svoj tango dostojanstveno i strastveno i totalno cool.., a ja i Rusulica smo se zabavljali promatrajući skakutanje jednog rejvera koji je prilikom teleportacije iz Hacijende ili takvog nekakvog kluba izgubio zviždaljku, ali nije izgubio ritam i potrebu da šake diže visoko i prstima nabija zrak tuctuctucccc.
Vatromet je imao svojih dosadnih prduckanja i raskošnih visokodosežnih kakofonijskih izljeva i preljeva. Svakakvih čudesa je bilo i svakakva čuda se događaju, ali u slučaju da se ja i Rusulica ipak vjenčamo, njena mama nam nema namjere organizirati ovakav vatromet. Sad je pitanje da li je to dodatni razlog kontra našeg sretnog sjedinjenja kao muškarca i žene u bračnu zajednicu ili bi baš iz dišpeta tribali naći neki drugi način da se organizira vatromet, a usput i vinčanje, kad već mama to ne želi financirati.
Poslije vatrometa smo se morali rastati od Rusulice i njene mame, jer je ona bila jalova, tj. razočarana cilom ovom situacijom oko našeg braka i vatrometa i možda mog stava oko svega toga i moje nezabavnosti, pa me nije ni cmoknula za pozdrav..ma ne, poljubac je izostao jer smo oboje bili ljepljivi i fuj od šečerne vate, ali našu ljubav je velika i vječna i ništa je ne može pomutiti, osim eventualno ovog posta.

I još samo par detaljčića, kao činjenica da predgrupa po definiciji svira ispred one grupe koja nije predgrupa nego su valjda oni zvijezde večeri, pa je prema tome Gotan Project svirao kao predgrupa tim Napuljskim zvijezdama etno glazbe, koje smo da ne zaboravim odgledali u društvu PeterPana i kojemu se oni ćak i sviđaju više od svirača tanga. Tijekom svirke Gotan Projecta sam pokušao zamisliti kako bi to izgledalo gledati ih negdje na ulicama Rija ili nekog Argetinskog ili Španjolskog grada u vrijeme fieste kad svi plešu od jutra do prekosutra jer poslije može sve otići k vragu, i onda se osvrnio oko sebe gdje se ples događao onako sporadično, mjestimično i suzdržano. I kao što sam već spomenio, ono što nije uspilo francusko-argetinskoj kombinaciji svirača tanga, uspilo je na kraju talijanskim etničarima, tj. uspili su na kraju rasplesati cijelu rivu, koja btw. ako smijem primijetiti izgleda puno bolje nego prije i plesala je sve do negdje iza 1 sat po noći, nakon čega mi je preostalo pozdravit se sa PetarPanom, ispratiti Strokea na bus za Zagreb i mrtav umoran i sam poći spavat, jer sutra je novi dan, a svijet i dalje ide k vragu.