Mlijeko je zločesto https://blog.dnevnik.hr/fss

petak, 30.09.2005.

Tequila mockingbird

Ne znam kada sam se probudila. Osjetila sam dodir na ramenu. Kraj kreveta je stajala Priča i gledala ravno u mene. Okrenula sam se na drugi bok. Nije došlo moje vrijeme.
- Probudi se, napiši me.
- Ne želim, pusti me da spavam.
Zavukla mi se pod pokrivač i škakljala po stopalima.
- Mrzim te, prestani.
- Napiši me.
- Ne možeš me tako ucjenjivati.
- Ja mogu sve što želim.
- Onda se napiši sama.
- Ne mogu, ispalo bi da sam samodopadna.
Say what?

četvrtak, 29.09.2005.

Drvo života

Saginje glavu. Vjetar, trava, satovi. Zatvara ladicu. Brod, cesta, golubovi. Sklapa ruke. Trokut, uvojak, krovovi. Izdiše zrak. Porculan, list, plamenovi. Odmiče stolicu. Šalica, pismo, parovi. Odustaje.

utorak, 27.09.2005.

Godinu dana i sedamdesetjednu minutu ranije:

Sada više ne znam kako bi bilo da sam saznala na vrijeme.Možda ne bih spavala do podneva i gubila prekrasna jutra.Možda bih imala više strpljenja s onima koji ne znaju.Možda bih te nazvala i priznala da trebam tu pomoć.Možda bih se rasplakala usred gužve u tramvaju.Možda bih udisala mirise punijim plućima.Možda bih rekla istinu.Možda bi sve bilo isto.

ponedjeljak, 26.09.2005.

Kakvog ste okusa?

Ja sam med u saćama. Preslatka na prvi liz. Zanimljivo me dugo žvakati prije nego me se ispljune.

petak, 23.09.2005.

Neobično četvrtkom

S
miješno, pomislio je.

Sve je počelo kao i obično. Teklo kao i obično. Četvrtak. Četvrtkom bi obično sišao i kupio novine s oglasima. Vratio bi se u stan ne otvarajući ih sve dok ne skuha kavu. Kavu je pio jaku i slatku. Smjestio bi se na stolicu, običnu stolicu bez presvlake, na najsvjetlijem mjestu u sobi i rastvorio malo novo carstvo.

Određeni broj oglasa se ponavljao iz tjedna u tjedan, iz četvrtka u četvrtak, najvjerojatnije i iz dana u dan, ali novine s oglasima samo bi kupovao četvrtkom pa je za ostale dane mogao samo pretpostavljati. Prstom bi prelazio preko slova, čitao ih bez olovke. Nikada ih nije označavao. Ionako bi, obično i bez dvojbi, izabrao samo jedan.

Kada bi prstom došao do tog jednog posebnog, prvo bi ga opipao lagano dodirujući. Onda krenuo prema telefonu i utipkao brojeve. Obično bi čuo ugodan ženski glas s druge strane, nikada ne bi dugo trebalo čekati da se jave. Jednom, sjeća se, jednom su signali u telefonskoj slušalici pokazivali da taj drugi telefon, tamo negdje, zvrnda već četvrti put, četvrti put tog četvrtka i on, kako je imao vremena o tome razmišljati, pomisli kako bi se moglo dogoditi da se ista osoba javi s drugačijim oglasom, zna da ne bi dugo pamtio birane brojeve, a te, telefonske brojeve iz oglasa obično ne bi zapisivao. I baš u trenu kada je misao krenula po njegovoj glavi, žena iz oglasa, tamo negdje, podigla je slušalicu, gdje je bila toliko dugo, i javila se, glasom sasvim novim i nepoznatim i on shvati, odahne, glasova bi se sjetio. Svih, bez sumnji. Otada obično više nije mislio na to.

Razgovor bi obično trajao kojih desetak minuta i bio bi ugodan. Svaki put bi nakon razgovora sam sebi čestitao na odličnom izboru i divio se toj svojoj sposobnosti.
Spustio bi slušalicu i obično se vratio do najsvijetlijeg mjesta, na stolicu bez presvlake, i popio kavu do kraja. Nije volio imati posla s prljavim suđem i pranje bi obično odgodio što je duže moguće, a da vidljivo ne ugrozi urednost cijelog stana. Nakon kave bi obično ulazio u radionicu, više je volio taj naziv od nekakvog ateljea.

Nasred prostorije nalazio se poveći komad drveta u obradi, spremao je model za odljev kipa u bronci. Dok je radio na njemu obično bi razmišljao o temperaturi litine koja će, jednom kad završi model, obliti drvo. Sam kip nije bio važan, postupak lijevanja bilo je ono što je iščekivao.

Na modelu bi obično radio do dva sata nakon podneva. Zatim bi krenuo spremati ručak. Spremanje hrane obično bi ga opuštalo, miris povrća pirjanog na maslacu, krv svježeg odreska, zlatni krumpiri u pećnici. Ne bi ga privlačila pompozna hrana i složena receptura. Obično bi bio zadovoljan hranom kakvu je jeo dok je bio dijete. Tu i tamo, svratio bi na kolače, njih nije volio spremati, obično kod Samije. Njezini su bili ukusni, a i atmosfera je obično bila nekako domaća.

U hrani bi uživao sam, tako da mu ništa od nje ne bi odvlačilo pažnju. Pred kraj svakog objeda ipak bi obično poželio društvo, tako da ne bi sam uvijek morao prati suđe. Obično ne bi više jeo tijekom dana, za sutradan bi ostavljao čašu ili šalicu, ako bi se dogodilo da je žedan ili poželio toplo mlijeko pred spavanje.

Nakon suđa, obično bi se vraćao u radionicu, ne toliko više raditi na modelu, više smišljati što će i kako raditi sutra, što će mu od alata biti potrebno te čime bi još mogao skratiti dan, jer petkom obično kao da nije ni živio. Vikendom bi odlazio na primanja, njemu su obično izgledala poput običnih večera. A onda bi došao ponedjeljak. Novi ponedjeljak novog tjedna u kojem je još jedan četvrtak. I to je obično bilo dobro.

Televizijske programe obično ne bi gledao, osim u predvikendne dane. Tako se spremao za obične male razgovore s običnim ljudima kojima bi obično bilo drago kada bi im spomenuo da je koju večer prije baš eto gledao taj film za koji je netko od njih sudjelovao u produkciji ili scenariranju ili se dotakao teme koja ih posebno zanima, a to bi znao jer su ga obično ranije već u više navrata time gnjavili, a oni bi ga obično onda oduševljeno tapšali po leđima ili ramenima, sasvim blizu vrata i ti mu dodiri obično i ne bi nešto posebno smetali, ispitivali su ga koji je još njihov film gledao ili čitao knjigu ili pratio izlazak kolekcije, a on bi se obično iz svega spretno izvukao ne spominjući, naravno, da je od filma vidio odjavnu špicu, za knjigu čuo u predugačkoj/prekratkoj (nepotrebno prekrižiti) emisiji o kulturi, dok je mijenjao programe. Kolekcija jesen/zima? Detalje koji bi mu nedostajali obično bi izmislio.

Na spavanje bi obično išao kada bi mu se učinilo da je barem petnaest minuta gledao svaki program. Ustao bi iz naslonjača odgurujući se rukama od naslona za ruke, pritiskao prekidače na uokolo raspoređenim svjetiljkama i kretao prema kupaonici. Obično bi dugo gledao svoj odraz u ogledalu prije no što bi išta započinjao. Onda bi raskopčao košulju, volio je bijele košulje i obično ih držao odvojenima od obojanih. Skinuo bi košulju i bacio na pod, skinuo hlače, gaćice i čarape i njih isto ostavio na podu, povrh košulje, ona bi se obično bijelila na dnu hrpe. Nije volio moderne tuš kabine, čovjek koji si ugađa više uživa u kupkama. Otvorio je slavinu i gledao kako se kada puni vodom. Obično bi je napunio samo do polovice, da se voda ne bi razlijevala preko ruba kada bi zakoračio u kadu. Više bi mu odgovaralo toplije od hladnijeg pa bi voda obično bila prilično vruća. Ležao bi opušteno nekoliko trenutaka dok mu se mišići ne bi ugrijali, a onda bi gipkim, uvježbanim pokretima tijelo istrljao spužvom koju bi obično mijenjao novom nakon mjesec dana svakodnevne upotrebe. Tušem bi potom isprao ostatke pjene i brzo se obrisao ručnikom da se tijelo ne ohladi. Volio je prati zube zbog osvježavajućeg okusa u ustima nakon toga.

Na putu u spavaću sobu, pokupio bi hrpu odjeće s poda i ubacio je u košaru s prljavim rubljem. U sobi nije bilo suvišnih komada namještaja. Razmaknuo bi prekrivače i gol legao u krevet. Svjetlo bi isključio prekidačem uz uzglavlje. Obično mu ne bi trebalo puno da ga uhvati san.

Smiješno, pomislio je. Tog jutra telefon nije radio.

četvrtak, 22.09.2005.

Pečat na duši

Okrenula sam novi list. Ali, boja na starom listu još se nije osušila. Sad imam mrlju i na novom.

srijeda, 21.09.2005.

Kanibalski šarm

Slatkog osmijeha, obraza k`o neubranih jabuka, lijepa. Dođi mi. Razmaknut ću granje oko postelje. Vidjet ćeš tijelo. Grijem ga za tebe. Bijela koljena, topla bedra. Uživat ćeš.

utorak, 20.09.2005.

Stari bakin recept za nebo

Zamisli oveće sivilo. Razreži ga na dvije približno nejednake polovice. Jednu stavi na veselo mjesto da poplavi. Drugu razvaljaj , ne pretanko. Iz nje izreži oblake. Što ih je više moguće. Pospi ih fino mljevenim šećerom. Izvadi sada onu poplavljenu polovicu i sve oblake posloži na nju. Ako se dobro držiš uputa, oblaci bi trebali ploviti. I sve skupa jako ličiti na nebo poslije kiše. A prije sunca.


p.s. Traži se četrdesettisućiti posjetitelj bloga. Ili ne.

ponedjeljak, 19.09.2005.

Punjena prsa

Možda je padala kiša, a možda su se sudarali svjetovi. Tako bih nazvala priču za drugu zbirku. Posljednih dana, kao da mi je netko oprao prozore i sada vidim dalje od svoje lijenosti. Nikako se na mogu dovoljno načuditi ovim novim danima. Puna su mi usta riječi. Okruglih i četvrtastih. Manjih i većih. A svaka slađa od one prethodne pa ih onda moram progutati i sebično sama uživati u njima. Gladim ih jezikom i otapam, puštam da se slijevaju niz grlo i šutim i smiješim se. Treba mi netko tko se razumije u aure. Kada sam sretna, vidim žuto. Želim žuto. Radim žuto. Ljubim žuto. Misliš li da je ovo vrijeme za ispovijed? Možda i nije, a u svakom slučaju, uvijek možemo bacati kockice.

Jutros me stiglo pitanje: gdje si se sakrila? Samo sam odrezala kosu. Skinula tamno sjenilo s kapaka. Raskopčala steznik. Suncu izložila grudi. I dišem. Malo sam se vrtila u krug. Izazvala glavobolju svima koji su gledali u mene. Skinula ljuske ispod struka i uzela tijelo žene. Još uvijek, ipak, spavam ispod površine. Starim se navikama teško oduprijeti.


p.s. Traži se četrdesettisućiti posjetitelj bloga.

petak, 16.09.2005.

Mama, što je iza duge?

Ne događa se često da i sebi i ostalima pišem razumljivim jezikom. Koliko god se to ne činilo takvim, ovo je moj dnevnik. Žuto je toplo i ugodno, boja Najdraže. Crveno je žestoko i uznemirujuće, crno sakriva. Ptice su slobodne ili zatvorene. Zvijeri gladne ili site. Uvijek sam se zamišljala nejutarnjom osobom, ali ne volim prespavati dan. Raduju me zore. Nemam omiljeno godišnje doba, živim po danima. A ovi su baš nekako dobri. Lagani i šuštavi. Kao slova egzotičnog jezika. Jednog nedavnog.

Večeras opet spavamo zajedno. Lako se na dobro naviknuti, vele stari. A mi se tome dobrome i nakon toliko vremena još uvijek čudimo i veselimo. Možda ćemo zato trajati. Zbog poljupca za dobar dan u 5.15 svakog jutra, keksa i mlijeka uvečer, žutih papirića s porukama na skrivenim mjestima, dobro razrađenih scenarija na početnoj, zelenoj podlozi. Prženih krumpirića i bankovnih izvoda. Malih strahića. I mirisa tek opranog veša.

Mi smo ljudi bez prošlosti. Zaboravi što si bila, sada si nova. Zaboravi što si bio, sada si nov. A vraća se, zar ne? Modrice na rukama, srce u grču, ružni snovi, teturanja, sirene kola hitne pomoći. Onda lutamo i skrivamo se. Zagrljaji liječe. Pečenje kruha. Presađivanje biljaka u žute teglice. Ljubljenje među policama s toaletnim papirom i šalicama za kavu. Durenje zbog petrusina i češnjaka na ribi. I prošlost prođe. Jesi li dobro? Jesam. Poljubi me.

Nije sve čisto. Znam, Najdraža. Mislim i ja. Sve će biti u redu.

četvrtak, 15.09.2005.

Žute ptice onkraj duge

Jutros sam obukla haljinu na točkice. Umjesto naramenica nosila sam bubamare. Vjetar mjesto frizure i crveni, crveni ruž. Susjed je rekao da sam lijepa i povezao me na biciklu. Putem smo pozdravili tri semafora i pjevali "Prijatelji stari, gdje ste". Onda je naišla njegova žena i ja sam se sakrila u grm. Tamo mi je jež pričao o svojim traumama iz djetinjstva. Dok sam mudro odmahivala glavom, na rame mi je pao oblak. Dogovorili smo sudar naslijepo sutra popodne ispred kina. Kao znak raspoznavanja svatko će nositi palmu. Baš se radujem.

utorak, 13.09.2005.

Avion u zraku, glava u oblacima

Jesss!Ovo se dugo čekalo. Jako dugo. I došlo je onako kako samo jako priželjkivano zna: nenadano i u pravo vrijeme. Više nije: ja to hoću, ja to mogu. Sada je: ja jesam. A smiješim se. Besramno.

utorak, 06.09.2005.

I can see clearly now the forelock`s gone

Sve je spremno, torbe su spakirane, karte u džepu. Trema pod nogama, misli već u Gvatemali. Hm, jesam li ponijela kremu za sunčanje?

ponedjeljak, 05.09.2005.

Podmosnice

Jezikom skupljam kaplje iznad usana. Ne gledam dolje, nisam sigurna ima li čega uopće. Ono što ja volim, to su mostovi. Sve ispod nije važno. Kad skočiš s mosta u nešto što nije važno, ostaneš li navrh nevažnog ili potoneš ravno u to. Kakvi su tu omjeri gustoće?

petak, 02.09.2005.

Vikendica

Zamisli da je raj tvoja osobna kamena kuća na moru na nebu. S prekrasnim pogledom i velikom terasom. I privatnom pješčanom plažom. Pa s prozora promatraš anđele kako sunčaju krila, a oni su lijepi. Zamisli, izađeš iz sebe i smiješ se sebi izvana. Crtaš si brkove na namrštenom licu. Sjediš u krugu s najdražim ljudima, gdje god da jesu. I sve bude sada. Vrijeme u kojem ne trebaš ništa.

četvrtak, 01.09.2005.

Živci od staniola

Baš smo nekako u to doba pred prozorom stajali izgužvani i goli. Znojeći si međusobno ruke. Zastori su bili svijetli i vidjeli smo kroz njih. Tražili smo slova za priču. Slova su tražila ramena. Dali smo im jedno tvoje i jedno moje. Ona su ih zajašila i prašila dalje, mi smo sjeli i jedno drugom lizali rane.

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Pravila igre

Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.

Kad smo sjeli za stol, karte su već bile podijeljene

Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.

Ljuskave ideje

Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.

Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.

Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.

Bez pera na jeziku

Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.

Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.