Marketing
Mama, što je iza duge?
Ne događa se često da i sebi i ostalima pišem razumljivim jezikom. Koliko god se to ne činilo takvim, ovo je moj dnevnik. Žuto je toplo i ugodno, boja Najdraže. Crveno je žestoko i uznemirujuće, crno sakriva. Ptice su slobodne ili zatvorene. Zvijeri gladne ili site. Uvijek sam se zamišljala nejutarnjom osobom, ali ne volim prespavati dan. Raduju me zore. Nemam omiljeno godišnje doba, živim po danima. A ovi su baš nekako dobri. Lagani i šuštavi. Kao slova egzotičnog jezika. Jednog nedavnog.
Večeras opet spavamo zajedno. Lako se na dobro naviknuti, vele stari. A mi se tome dobrome i nakon toliko vremena još uvijek čudimo i veselimo. Možda ćemo zato trajati. Zbog poljupca za dobar dan u 5.15 svakog jutra, keksa i mlijeka uvečer, žutih papirića s porukama na skrivenim mjestima, dobro razrađenih scenarija na početnoj, zelenoj podlozi. Prženih krumpirića i bankovnih izvoda. Malih strahića. I mirisa tek opranog veša.
Mi smo ljudi bez prošlosti. Zaboravi što si bila, sada si nova. Zaboravi što si bio, sada si nov. A vraća se, zar ne? Modrice na rukama, srce u grču, ružni snovi, teturanja, sirene kola hitne pomoći. Onda lutamo i skrivamo se. Zagrljaji liječe. Pečenje kruha. Presađivanje biljaka u žute teglice. Ljubljenje među policama s toaletnim papirom i šalicama za kavu. Durenje zbog petrusina i češnjaka na ribi. I prošlost prođe. Jesi li dobro? Jesam. Poljubi me.
Nije sve čisto. Znam, Najdraža. Mislim i ja. Sve će biti u redu.
Post je objavljen 16.09.2005. u 08:44 sati.