manipulacija.
komentiraj (0) * ispiši * #
nekad dok čitam satima zaboravim na sebe i na to da čitam satima. onda nakon toga se nekad dogodi
da mi je mutno pred očima pa onda samo sjedim i pustim misli nek` idu, nek` se roje, i sjedim tako neko
vrijeme zatvorenih očiju dok mi se ne vrati vid. dugo mi se već nije dogodilo da sam jednu knjigu
pročitala u jednom dahu. neću ju preporučivati jer ne mislim da trebam. pročitah ju u jednom dahu jer
riječ je o nečemu što jako volim, i žanrovski i na druge načine. takve knjige kad čitam pune srce i cijelo
moje energetsko tijelo bljeskom. to su te knjige koje čitam u bljesku bljeskom. makar tema bila teška i
mučna i makar se radilo i patnji, moje srce živi neki drugi život za to vrijeme i u satima koji slijede a nekad
i danima nakon takve knjige. citat koji slijedi nije iz te knjige nego iz jedne druge.
Postoje ljudi koji ne vjeruju i ne ne vjeruju, stoga što oni ne žele vjerovati i ne žele ne vjerovati. Tako ja ne vjerujem u sebe zato što nemam želje vjerovati ili ne vjerovati.
Pogrešno je misliti da je vjera nešto statično i što dolazi samo po sebi. Vjera zahtijeva intenzivan napor i energiju, možda i veću nego sve ostalo.
Sumnja je već čestica vjere.
komentiraj (0) * ispiši * #
U slojevima
17.11.2013.to je samo kategorija, rekli su mi. iz jedne prelaziš u drugu, samo kategorija, papir, činjenica.
ja sam još uvijek ista osoba, ipak, u tom jednom kratkom vremenu prijelaza iz jedne u drugu,
osjećam da su neke stvari u meni počele blijedjeti. i one za koje sam to željela, ali i one druge
za koje nisam. za te druge sam uvijek sam mislila da me čine ovom koja jesam. a sada, kada
blijede, blijedim li i ja zajedno s njima? ili je to jedna od slika koja prati život, jedna slika za svako
razdoblje, uvijek druga, a zapravo ista. i što se onda zapravo krije ispod tih dijelova koji polagano
nestaju, što leži ispod. toliko sam zauzeta tugom zbog onoga što nestaje da se ne stignem
nestrpljivo radovati onome što leži ispod, skriveno ispod tih divnih mirisnih slojeva kojima sam
se obavila i za koje sam drugima govorila da sam ja. je li ono ispod manje lijepo ili je još ljepše,
ili je izvan svake kategorije? hoću li moći podnijeti kad to ugledam, hoće li moje ruke moći
podnijeti teret novih riječi na rubovima usana. hoće li se jelenovi razbježati, hoće li me magla progutati,
hoće li se napokon nazrijeti ta slutnja kojoj nema kraja, hoću li napokon dohvatiti sve svoje niti
ili barem onoliko sebe koliko je dovoljno da bih se čvrsto imala u rukama.
komentiraj (1) * ispiši * #
.....................................
Curb your enthusiasm.
-.-
komentiraj (1) * ispiši * #
......
Nestala je u prvoj kiši, u prvom jakom naletu vjetra
misao mučiteljica koja zalijepila mi se za unutarnji sloj epiderme
poput parazita upijajući sva mirisna esencijalna ulja moje radosti
djetinje bezbrižnosti
poleta i umijeća zaborava
ostavljajući me na suhom
već predavno i previše predugo.
Jučer sam zatvorila oči i noćas ih otvorila mnogo puta
pod vjetrom koji je lupao prozorima, tresao borovima
dizao nezamislivu prašinu mirnih jesenskih noći i jutara.
Toliko me potresao taj vjetar do i preko kostiju, otvarajući mi oči,
opet i opet iznova, sve dok ih nisam otvorila potpuno
najpotpunije u zadnjih godinu dana.
komentiraj (2) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
u raznim prilikama svašta se govori
a sada želim reći nešto o svom zaboravu.
nekad se dogode situacije u kojima, dok ideš kroz život
susrećeš i druge koji idu kroz život i putevi vam se na neko vrijeme ukrste
u takvim je situacijama, kao i svim baš svim ostalim situacijama
važno slušati sebe.
i kad to kažem mislim na onaj unutarnji glas, na savjest intuiciju glas istine naše istinsko ja
kako god ga imamo običaj zvati
to je toliko važno da vam ne mogu ni opisati koliko je to važno
koliko je važno ne nasjesti na pokušaje uma i razuma koji vuče na drugu stranu
jer um je podložan vanjskim utjecajima koji vode u raznim drugim smjerovima
koji mogu biti vrlo vrlo loši za nas za naše zdravlje za naš razvoj i zadovoljstvo
i tu opet sad dolazi pitanje o nužnosti svih iskustava kroz koje prolazimo
ne vjerujem da nam je baš sve suđeno uvijek imamo neki izbor
i dok slušamo svoju intuiciju ona nas uvijek vodi pravim putem to je nešto nepogrešivo
ona će nas odvesti putem kojim zaobilazimo neke nepotrebne boli
neke su boli potrebne ali to su one boli s kojima izađemo na kraj s naučenom lekcijom bez
velike štete
ako pak iz iskustva izađemo značajno oštećeni na bilo kojoj razini
vjerujem da je to zato jer nismo išli putem na koji nas je navodila savjest
toliko je važno slušati sebe, toliko je važno slušati taj glas, toliko je važno
jer to je ljubav, sve drugo je patnja
ovo govorim iz sebe iz svog iskustva to je moja istina
i mogu vidjeti te puteve kojima sam išla a nisam morala staze koje su mi
uvelike produžile i otežale put ta iskustva koja mi nisu bila potrebna no ipak
sva se ona mogu svesti na ono najvažnije: treba slušati sebe
pod svaku cijenu slušaj sebe i na dobrom ćeš putu biti možda neće biti lako ali bit će pravo
sigurno neće biti lako bit će teško ali bit će u redu, bit će dobro, bit će zdravo, bit će izgrađujuće
sigurno će biti i trnja i kamenja i ruža i vjetra i bure i neba i tuče i vijavice i lave i sušice
ali čim prođeš kroz to bit ćeš opet svjež bit ćeš jak i bit ćeš svoj bit ćeš pun
tvoja će koža biti meka i čista i sjajna kao da nikad nije bila izložena nemilosrdnim vjetrovima boli
tvoj će sjaj biti netaknut
i jači nego ikada
uvijek jači nego ikada.
evo i jedna divna rečenica iz jedne knjige koju čitam:
to me podsjeća i na onu drugu rečenicu koja kaže da se najčudesnije stvari događaju potiho, bez podizanja
prašine, bez nepotrebne buke, bez riječi.
komentiraj (1) * ispiši * #
2013
više ne brojim pokušaje
nastojim već dugo, tisućama godinama,
nastojim postići to nešto što nastojim
i uvijek padam, tisućudevetstodevedesetiosam puta padnem
i uvijek se dižem i pokušam još jednom
i tako već dvijetisućetridesetipet godina
pitam se dokle ću tako
dokle ću se moći dizati
dokle će me tjerati to što me tjera iznutra
na svaki put još jedan pokušaj
hoće li se to nešto što me tjera istrošiti
i što ću ako se istroši
ima li koja rezerva
ima li koji brod
da me
kad svi pokušaji propadnu
samo preveze na drugu stranu
i zbaci sa sebe na vrući pijesak
i valove koji mi gutaju noge
koje taj zadnji put ustaju i napokon stižu na cilj
i pitaju
što dalje?
(nema dalje. to je sve što jest. dalje nema. nema.
možda zato stalno i padaš. nisi spremna na taj odgovor.
nema dalje. ostaješ. nema dalje jer ovo što jest je SVE.
jer kad stigneš do kraja nema pitanja poput što dalje, jer
kad jednom zaista stigneš, znat ćeš sve, sva će se pitanja
i svi odgovori rastvoriti u tebi. i bit ćeš to sve što jest.
nema višeg i nema daljeg od toga. ali nisi spremna.
i zato padaj sve dok to ne postaneš. padaj, majketitvoje.)
komentiraj (2) * ispiši * #
