to je samo kategorija, rekli su mi. iz jedne prelaziš u drugu, samo kategorija, papir, činjenica.
ja sam još uvijek ista osoba, ipak, u tom jednom kratkom vremenu prijelaza iz jedne u drugu,
osjećam da su neke stvari u meni počele blijedjeti. i one za koje sam to željela, ali i one druge
za koje nisam. za te druge sam uvijek sam mislila da me čine ovom koja jesam. a sada, kada
blijede, blijedim li i ja zajedno s njima? ili je to jedna od slika koja prati život, jedna slika za svako
razdoblje, uvijek druga, a zapravo ista. i što se onda zapravo krije ispod tih dijelova koji polagano
nestaju, što leži ispod. toliko sam zauzeta tugom zbog onoga što nestaje da se ne stignem
nestrpljivo radovati onome što leži ispod, skriveno ispod tih divnih mirisnih slojeva kojima sam
se obavila i za koje sam drugima govorila da sam ja. je li ono ispod manje lijepo ili je još ljepše,
ili je izvan svake kategorije? hoću li moći podnijeti kad to ugledam, hoće li moje ruke moći
podnijeti teret novih riječi na rubovima usana. hoće li se jelenovi razbježati, hoće li me magla progutati,
hoće li se napokon nazrijeti ta slutnja kojoj nema kraja, hoću li napokon dohvatiti sve svoje niti
ili barem onoliko sebe koliko je dovoljno da bih se čvrsto imala u rukama.