znala sam se u svojoj prošlosti pisanja ovdje zapitati "a što je uopće ovaj blog", ili "zašto uopće radim sve ovo",
no nikada se nisam ovoliko dovijala, jer nikada ovoliko nisam uključena ni bila, ovoliko emotivno angažirana na
neke druge strane osim jedne posebno i trajno. sada, jer više toga vidim i osjećam, više pitanja iskače i s nekima
od njih uopće se ne mogu ni baviti jer nadmašuju moje kapacitete. moja povijest prijateljstava odražava se i u
ovoj sferi, gdje prijateljstva? također testirana su uvjetnošću intenziteta kvalitativnog i kvantitativnog angažmana.
ja sam uvijek bila tip koji je padao na testu kvantitativnog, ali (najčešće) ne i kvalitativnog. i pitala sam se nekad, što činiti
s tom općom nemogućnošću produženog intenzivnog angažiranja oko pojedinaca. jer činilo se da upravo to je
u većini slučajeva ono presudno. a ključna je riječ tu upravo ta većina. jer uvijek je bilo i uvijek će biti tako da oni
koji su u srcu tvoji i u čijem si srcu ti, oni koje voliš i od kojih si voljen, oni s kojima sljedeće vrijedi barem približno:

ostaju i uslijed dužih ili kraćih perioda tišine, u kojoj se ponekad između nekih duša razvije cijeli jedan svijet
odnosa, jer duše koje jedna drugoj streme, u tišini prolaze kroz dublje i suptilnije očitovanje njihovih privrženosti.
i tamo gdje nijedna riječ više ne dostaje, dostaje šutnja. nekad u nedostajanju tijela znam osjetiti onaj bol koji
nastaje uslijed praktične nemogućnosti da zagrlim grubotvarno tijelo osobe kojoj težim, da ju uhvatim za ruku,
lakat, pogled... u tim trenucima u kojima traje spomenuta bol događa se i ono spontano grljenje duše,
stremljenje koje ne zna za granice jer suptilnosti putuju u najdalje udaljenosti i to putovanje, taj susret duša
ono je što ne možemo ni pojmiti umom već samo oćutiti svojom suptilnom srži, kako god je zvali. onim unutarnjim ja koje
je vodstvo u svemu pa i u odnosima, koje poput mosta služi ljubavi i nježnosti da prijeđe preko nekih grubosti
nastalih u komunikaciji, uslijed nerazumijevanja, nekih životnih okolnosti uslijed koji postajemo neosjetljivi za
druge a preosjetljivi za sebe, uslijed kojih baveći se suviše sobom, propustimo vidjeti neke ključnosti drugih
koje dovode do nesporazuma ili zamjeranja... tim mostom, našim istinskim ja, ljubav nadilazi, prelazi preko
ponosa, ljutnje, povrijeđenosti, razočaranja, dopuštajući ljubavi da bez analize ovih nad kojima se nadvije most,
prijeđe na drugu stranu. i osjećam, dok sam god u skladu sa svojim tihim vodstvom, nijedna ljubav neće biti
nepovratno oskvrnuta osim ako druga strana pak kojoj se stremi, opetovano odašilje one aspekte sebe koji se
ukazuju kao ono što čini da odnos duša postaje nemoguć. most i dalje ostaje, ovaj put kao oprost, ali ljubav
njime odabire više ne prolaziti, poput glatkog toka energije koji je ne prekinuo dotok iste, već svoju putanju
usmjerio na neke druge mostove...