kad razdoblje emocionalne boli predugo traje, i to sa zgusnutim epizodama intenzivne emocionalne
boli, i kad to razdoblje malo odmakne u vremenu, kao takvo, u jednom se trenutku pomisli da počinje razdoblje
emocionalne zatupljenosti kad se više jednostavno ne može osjetiti ništa. i da, to razdoblje zaista nastupa.
i pomisli se da je to dobro, jer stvarno se više ne bi moglo podnijeti još onakvih emocija od kojih se naposljetku
i otupjelo.. da, i onda kad se pomisli da je to to i da će nakon tog razdoblja boli nakon kojeg nastupa razdoblje
zatupljenosti praćeno čak svojevrsnom depresivnošću, ponada se da će se ciklus jednostavno zaokružiti i da
će izmučenu dušu obasjati sunce i da će to trajati barem onoliko dugo koliko je trajalo prije početka ovog nemilog
ciklusa mučeništva. ali ne! bilo se u krivu, bilo se u zabludi. jer, da, u pitanju jest bio ciklus, ali bože, tko je rekao
da je kraj ciklusa vraćanje na staro, kad se može početi ispočetka, s istim ciklusom u koji očito nije uključeno
ono spomenuto obasjavanje. nego još malo emocionalne boli, pa onda opet tupost i depresija pa onda... tko
uopće može predvidjeti gdje je kraj. tko? ha? nitko. možda na proljeće. da, sigurno na proljeće. kad ono počinje
proljeće? još samo 21 dan! što je to... nakon ove duge zime, 21 dan je samo toliko kao kad prošećem, napravim
krug po ovom malom pustom gradu zimi, uz ulicu, niz ulicu, ukrug, pa do šume, pa do nasipa, pa do trga pa do
vrta u kojem se još uvijek nalazi kućica nedavno uginulog psa i grob još nedavnije uginulog hrčka. i onda u kuću,
natrag u suhi zrak, iz kojeg se u zadnje vrijeme zna ne izaći i tjedan dana u komadu.

ali sad se izlazi, do amerike čak. ha! barem na pola sata. i to do onog dijela amerike gdje je uvijek toplo, čak i
kad je hladno, gdje sunca nema samo kao iznimke u ovo vrijeme, nego, nego, nego... kao pravila. i idem, da,
idem malo do te amerike, da čujem kad tamo počinje proljeće, jer meni se učinilo da sam zaboravila kad počinje
proljeće, morala sam provjeriti. sretan mi put.

ali ne, naravno da ne, jer put u ameriku je evo maloprije odgođen, zbog bolesti. evo par sekundi nakon što sam
si poželjela sretan put. što znači da do daljnjega ipak ostajem ovdje gdje jesam... što je užasno.
to je već treći put da je amerika odgodila. i po treći put me odgoda iznenadila, jer došla je u zadnji čas.
i razočarala. i što ću sad?

Kad ova Ana misli o sljedećem životnom koraku
to je kao slon usred pustinje koji, hodajući, sve više propada u pijesak
cijelom težinom
i onda samo ukopano stoji
u strahu od tonuća u još veće dubine,
dok mu opako sunce prži tjeme i uši i surlu i sve,
čak kroz onu debelu kožu, čak i kroz onu debelu kožu prži...
Upomooooooooooć!!!!!!!

Ova godina je godina saznavanja što to ljubav zaista jest, a što to ljubav uopće nije.
Ima jedna priča. Nevezana uz to. Slijedi.

ima nešto hrabro u tom čekanju
nešto herojski
ipak ima, jasno je
ima nešto što se zove strpljivost sa sobom
makar naizgled lišena nježnosti i ljubavi
sama strpljivost ukazuje na nedostatak te lišenosti
jer čekati sebe znači ne odustajati
čekati na sebe znači pustiti da se odvije to vrijeme
da se rastvore čvorovi spontano i nježno bez agresije
bez silovanja nježnih struktura unutrašnjosti
jer ne želimo da ogrube
iako glavni krivac upleten je u najstrašniji čvor
i mogla bi proći još jedna čitava vječnost
pored ove koja već prolazi
to su dvije čitave vječnosti čekanja sebe
a tko sam u međuvremenu
ne znam
ono sam što pruženo mi je u tom vremenu izvan vremena
ljubav sam i nježnost i strpljivost sam
kojom okružena
kojom obasipljem tu sebe na koju čekam
cijelu jednu vječnost koja već prelazi u drugu
cijelu vječnost

što god napišem, nema smisla
duže i linearne forme posebno su nezgrapne
što god pomislim, rasprši se u sekundi
a tek kad moram odgovarati na tuđa pitanja...
što god kažem, još i brže
nema odgovora
svakim pokretom sustižem apsurd svog tijela
posebno pri buđenju
svakim pogledom sužava se vidno polje
ne prestajem gledati u daljinu
već noćima sova pod prozorom huče. hu. kratko. ponovljeno.
umirujuće. podsjećajući me na mir koji nalazim u noći, u tišini, još uvijek, ipak.
podsjećajući me i na život izvan moga. na sudbine o mojoj neovisne
kad ništa ne ovisi o tebi, poželiš da sve
kad sve ovisi o tebi, poželiš da ništa
život mijenjam za onaj filmski
kazalište nikad nije bilo dragocjenije
kad gledajući druge život postaje jasniji
kad gledajući žene ona u meni postaje stvarnija
i ne plačem. malo sam si prazna, samo gledam, promatram
neminovnosti
znaš li što želim?
to da ne ovisi o meni. da barem na nekoliko mjeseci sve prestane ovisiti
o meni.

dogodio se taj jedan dan koji srušio je mnoge iluzije
ja više ne postoji
ne postoji ova Ana
ne postoji ova ona
postoji samo to jedno tijelo
tanko i oslabjelo od silnog vjetra, Boreje, pomalo savijeno, pognuto
(po mojoj ljestvici to bi bila dobra desetka, taj vjetar)
klonulo, u smjeru duše.
taj je dan rastao, mjesecima nastajao, da bi se dogodio
i nisam ga čekala, od njega sam bježala,
skrivala se u prizemlju osmokutne Kule vjetrova,
a svejedno, na kraju, prema njemu sam potrčala
svojevoljno
hrabro
uspravno
i vratio me, s pogledom na mojoj blijedoj koži lica, na zglobu koji otkucava
moje oslabjelo srce
vratio me kamo?
koga?
što?

nadam se da se najveća moguća kompliciranost života
iscrpljuje sada, u ovom razdoblju koje jest,
i da će se iscrpiti većina pa da sam
ostatak života mirna.
neka odradim sve
neka se savije tijelo
neka naučim važne životne lekcije
neka boli
neka me guši
dobro je, sve dok znam da prodisat ću

1
Ima taj jedan tigar, kojeg sanjam
Ima i ta jedna Suzana, koju volim
Suzana i tigar nemaju ništa zajedničko
osim moje ljubavi i osim prostora jednog sna koji dijele
jedne noći, neposredno prije buđenja.

2
Među divljim mačkama nema nesporazuma,
pravila su jasna
njihov je život jednostavan i težak
pravila su jasna: uspostavljena dominacija ne dovodi se u pitanje
i nepogrešivo se provodi među svim članovima zajednice
to je ono što vidim kad ih gledam.

3
Ima jedan dječak, kojeg povremeno čuvam,
(iako sada već neko vrijeme ne)
neki dan zovem mu mamu i tražim da ga čujem
pitam ga što radi i kažem mu da mi nedostaje
kaže da se sprema igrati majnkraft i da... da i ja njemu sada malo nedostajem
i počne mi govoriti što je to majnkraft, a ja, jer hladni vjetar zebe mi ruku,
i koja na početku višesatne šetnje tek hvatam zrake ozeblog sunca,
govorim mu da znam što je, i propustim čuti jednu vrlo pametnu i sažetu definiciju te igre
koju primi tek moja podsvijest, u dovoljnoj mjeri da požalim što nemam više strpljenja
s tim vjetrom
i s teorijom.

4
Kad se ima ogromno krdo jelenova, koji nasele
sve unutarnje organe, pa i srce, pa i mozak, pa i pluća,
mora se ozbiljno razmisliti o tome da se, kako vrijeme prolazi,
počnu puštati, jedan po jedan... I na svako prazno mjesto
postaviti barem jednu gazelu, ili posaditi brezu.
To su alati za preživljavanje tijela, a pogotovo
onog suptilnog.

To je nešto što treba shvatiti ozbiljno,
i primiti se posla... ako se želi (pre)Živjeti.

"Ja sam sam, nitko nije moj, ja nisam ničiji, ne vidim nikog čiji sam ja, nikog tko je moj."

ne znam ništ
ne znam ništ
ne znam ništ
ne znam ništ
a kad ne znaš ništ najbolje je kad ti se dogodi da spoznaš da i ne moraš
i onda ja i dalje
ne znam ništ
ne znam ništ
ne znam ništ
ne znam ništ

ništ
ništ
ništ
ništ
ništ