Kad ova Ana misli o sljedećem životnom koraku
to je kao slon usred pustinje koji, hodajući, sve više propada u pijesak
cijelom težinom
i onda samo ukopano stoji
u strahu od tonuća u još veće dubine,
dok mu opako sunce prži tjeme i uši i surlu i sve,
čak kroz onu debelu kožu, čak i kroz onu debelu kožu prži...
Upomooooooooooć!!!!!!!