što god napišem, nema smisla
duže i linearne forme posebno su nezgrapne
što god pomislim, rasprši se u sekundi
a tek kad moram odgovarati na tuđa pitanja...
što god kažem, još i brže
nema odgovora
svakim pokretom sustižem apsurd svog tijela
posebno pri buđenju
svakim pogledom sužava se vidno polje
ne prestajem gledati u daljinu
već noćima sova pod prozorom huče. hu. kratko. ponovljeno.
umirujuće. podsjećajući me na mir koji nalazim u noći, u tišini, još uvijek, ipak.
podsjećajući me i na život izvan moga. na sudbine o mojoj neovisne
kad ništa ne ovisi o tebi, poželiš da sve
kad sve ovisi o tebi, poželiš da ništa
život mijenjam za onaj filmski
kazalište nikad nije bilo dragocjenije
kad gledajući druge život postaje jasniji
kad gledajući žene ona u meni postaje stvarnija
i ne plačem. malo sam si prazna, samo gledam, promatram
neminovnosti
znaš li što želim?
to da ne ovisi o meni. da barem na nekoliko mjeseci sve prestane ovisiti
o meni.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.