(osoban slučaj, obraćanje)

otišao si
misliš da ne znam? još prije nekoliko dana, da
i čini ti se, kao da te nikad nije ni bilo, jer otišao si tiho,
tako si barem mislio, neprimjetno, tako ti se činilo
znaj da u krivu si
taj je odlazak strašno rastužio, na kraju se čini da sve je bila samo
jedna vraški dobra, veličanstvena predstava, i nakon spuštanja zastora,
još si malo pustio da potraje taj gromki pljesak, pa još malo pustio da
odjekuje, i dok smo svi ostali sjediti u tišini i čekali nastavak, samo si nas
na silu potjerao iz dvorane i onda ju spalio
nije ostalo ni traga
sve si spalio
sve što smo gradili zajedno
kao da si bog
kao svemogući posjednik svijeta
ruše se cijele koncepcije onoga što sam mislila da jest
ruše se u ništa
u nešto drugo što ne razumijem
ove stvari ne bi smjele biti toliko teške
ljudi ne bi smjeli nestajati iz naših života
samo tako
nikad nisi ni želio biti moj prijatelj
ti jedan svenet od adama
prerezao si žice svog glazbala
a sve si krivo shvatio, zapravo.
i ja sam krivo shvatila
naivno sam nastavljala vjerovati
njegovala negiranje ideje da svemu dođe kraj
pogotovo iluzornim postojanjima, imaginarnim prijateljstvima, utvarama
tako se sada čini!
preživjeli smo pola zime zajedno
i baš kad je bilo naj naj najteže otišao si
samo si otišao
bez pozdrava
bez ajbok
i ljutim se
zbog svih silnih odlazaka
i zbog ove zime koja mi je oduzela mnogo
u kojoj mi je oduzeto mnogo
i zato čekam proljeće
neku kompenzaciju
čekam da mi proljeće daruje novu mene
.....
nema više mirisa, zlata ni tamjana
atlantida je zaronila duboko
u najveće dubine oceanske
i ostalo je samo jedno veliko ništa
osim ogromnog dokumenta sa gotovo svim
tvojim
pjesmama
sveneadameewin!
i ja ću si od njih napraviti knjigu,
kao što sam i obećala