dolazim i ja evo do točke u kojoj pitam se
ima li više smisla održavati ovaj blog
jer u jednom mi je trenutku postalo jasno
da stalo mi je i da nijemost razara i da
nijemost više nije dovoljna, kad postoji
živa riječ. sada mi šutnja donosi bol i
osjećaj da moje rasprostiranje doseglo je
krajnje granice izvijanja, tolikog da više ne
mogu podnijeti ono što izvire i ono što u
meni se javlja. koliko se god nastojala izraziti
koliko god nastojala dati sebe, ne mogu
u sebi više naći smisao. u kojem sam to trenutku
počela pisati za druge prije nego za sebe, u
kojem trenutku je raspršenost počela rasti izvan
granica ugode... ako nikad onda sada, vrijeme je
za odmak, vrijeme je za osamu, vrijeme je za
čišćenje od svih taloga koje skupih putem, koji
vuku me. ne želim više medije ne želim više
posrednika, želim izravna iskustva...