prepisujem već danima jedan osjećaj koji vuče se
mjesecima za mnom.
koraci su laki, ali ono što ostaje za njima više je od traga
više od sjene i od žvake koja vuče se kroz grad dok
hodam a ti se smiješ.
ispisujem ga na stranice svakog papira i zida i u kutku sobe
promatraš me i opet smiješ se
mom očaju u kojem nema baš ničeg komičnog.
zato puštam te; smiješ se i ne smeta
jer prihvaćam i ono zadnje što nikad ne bi učinio
za mene.
previše sam tu, a ti me želiš tamo.

za tebe, ja nisam.

za sve ostalo, ja sam i više nego ja i
prestajem u trenutku kada postajem previše.