čeoni registar spušta se u trbušni
nježnija sam nego prije jer variram manje manje
je udaraca manje naglosti i agresivnog heroizma
manje a vise
ne trudim se biti, a jesam
opuštenost Tvojih
prstiju sugerira mi stvarnost koja nije drugačija
od vječnosti.
noć i sve.
uzimaj, jer ja još ne znam davati. :(

noć je postala sasvim jedno neobično događanje. sve je puno dijaloga i smiješnih zvukova. čak i zastor od tuš-kabine oživljava noću i budi me iz sna u kojem još malo pa je kraj svijeta.
u automobilu smo i bježimo. bratove nožice sklupčane uz moj trup i neki čudan mir. ionako će sve uskoro nestati. volim vas sve dok još trajemo, a i kad nas više ne bude postojat ćemo jedni u drugima u česticama raspršenosti u ne-svijetu.

Učitelj je pomogao. rekao je da rastem, kroz sve što mi se događa.
i zaista, od sutra sve se počelo mijenjati, kao da su negativnosti magijom izbrisane.
lijepo je. i dobro je. još samo moram oprostiti onima kojima oprostiti trebam.

spremna sam.

danas je utorak. idem na ručak kod Učitelja. rekao je da želi pomoći.
dan se prepolovio na dva dijela kad sam se jako rano probudila, razbudila i opet zaspala. ovo je drugi dio. sanjala sam booksu (u drugom sanjanju). sinoć sam razmišljala o njoj prije spavanja - kako je super što su zabranili pušenje. sad ću moći tamo provesti više sati bez da me boli glava i bude mi zlo.
možda maroje ispriča koju piču do kraja, jer bit ću dovoljno koncentrirana i neću se okretati da pozdravim asju.

sunce je i soba miriše/smrdi (kako želiš) na cigarete. opet je pušila iako zna da to ne volim. ah.

pitam se kad će doći kraj ovom razdoblju (kad ja to odlučim jel jel?). živim i vrti mi se u glavi, motaju me po svojim prstima svi redom i čini se da ne mogu odlučiti stati na kraj banalnostima koje me uznemiravaju. a sve skuplja se u dnu trbuha. vrijeme je da porodim ovu čežnju i strahove jer već se bliži kraj tromjesečju. ah.

kad si bio tu bilo je ljepše i bila sam sigurna. sad sam samo sigurna u to da nije lijepo. i u to da me čeka nešto više. više od tebe i više od nas. više od mene?

u bijeloj kući bez ograde na stubama događaju se tihe stvari. svaki put kad prolazim kraj nje osjećam miris lavande. svaki put opušteno produžim dalje i nikad se ne okrenem jer znam da me gledaju. znaju i oni.
svaki put lavanda raste u vrtu ispred. tamo su i 2 psa - oni čuvaju tišinu tajnosti.

sigurno postoji nešto više od ovoga sad - u trenutku pomišljanja namignuo mi je.

ovo su
stisnute usne u znak protesta: NE ŽELIM NIŠTA VIŠE.

bijesno razmišljaš na glas a na ulici se
otapaju glečeri. pingvini hodaju spoznajno se gegaju
po pločniku
na
krivom polu su i sve je krivo, sve je žuto
kao tvoja ljubomora, filtar svih pogleda na
postojanje drugih mene. gledamo se i ja
opet nestajem, jer previše me je
toliko da se ne mogu nositi, a ni ti me na kraju
ne želiš.

bez obzira na sirovu naknadu
koju mi daješ u trenucima bijesa
rasprostranjuješ se u meni.
sve što tada želiš reći zvuči bolje na francuskom.

noć je.

ništa.

prepisujem već danima jedan osjećaj koji vuče se
mjesecima za mnom.
koraci su laki, ali ono što ostaje za njima više je od traga
više od sjene i od žvake koja vuče se kroz grad dok
hodam a ti se smiješ.
ispisujem ga na stranice svakog papira i zida i u kutku sobe
promatraš me i opet smiješ se
mom očaju u kojem nema baš ničeg komičnog.
zato puštam te; smiješ se i ne smeta
jer prihvaćam i ono zadnje što nikad ne bi učinio
za mene.
previše sam tu, a ti me želiš tamo.

za tebe, ja nisam.

za sve ostalo, ja sam i više nego ja i
prestajem u trenutku kada postajem previše.