reci mi. pričaj još malo o mjestima na koja zalaziš
o ljudima koje susrećeš ramenima i kojima ne gledaš u oči
već u vrškove cipela i tjeraš ih da lažu
kako ne bi bila usamljena u ispijanju još
jedne
šalice
kave
koju toliko mrziš.

vraćaju se. iste stvari.
iste geste i zvukovi, svi ti poznati glasovi
od kojih mi je zlo na jedan neutralan, nedodirljiv način.
dodiruju me vršcima svojih oštrih zubala
i uvlače se u preširoku majicu dimovi iz njihovih pluća izdahnuti
jer ova noć ionako nije bila u planu.
u planu je bilo spavanje i neke nevažne stvari
jer za one velike onesposobljava me tuga koju
osjećam sve jače pritišće mi nadlanice i zglobove
grize me za prste i tjera me da zavrištim u mračnoj ulici
gdje nema nikoga da čuje.
moja čežnja prostituirana je, moje srce otvoreno je pred paljbom ledenih zubaca
a sve je zapravo počelo bezazlenim bijesom koji sasvim je prolazan.

odužilo se čekanje.