najteže je pomiriti se sa stvarima koje ne razumijemo. to su stvari izvan nas samih. to su stvari u njemu.
stvari Jastva i individue, nedodirljive, toliko fine i suptilne da postaju opasne kada pokušamo racionalno se suočiti s njima.

jer, ajmemeni, one same po sebi nimalo nisu racionalne!

:O

dan je počeo u pola 6. prerano.

već u pola 7 čekala sam autobus kojji nije došao.
nakon ljutnje i bijesa i neprimjerenih izraza sebi u bradu i u vjetar, bilo mi je lakše, ali ne dovoljno, pa sam sjela u 5icu i vozila se dugo.
jer sljedeći je bio tek u 12.

vozila sam se skoro do kraja, a onda sam izišla jer bilo mi je neugodno.
tražila sam neko toplo mjesto gdje bih mogla sjesti i popiti nešto vruće.
ništa.

još sam malo hodala po kiši s kapuljačom na glavi koja će uskoro biti potpuno mokra.

više nisam bila ljuta, bila sam prazna. toliko prazna da mi je bilo svejedno.
kasnije, kad sam odlučila ipak vratiti se sjetila sam se riječi Učitelja: Ti žudiš za ljubavlju, ali je se istovremeno toliko bojiš. - ako to nije tragično onda ne znam što je.

je li njemu stalo? ne znam ništa. i ne znam što sada.

sjela sam u 17. otišla u svoju sobu u zgradi i spavala do pola 11.

na putu, sve oko nas bilo je sivo i blijedo i bezlično. gospodin Leonard ugrijao me svojim stihovima i glasom koji je s godinama ohrapavio. sjetila sam se njega i zapitala se misli li na mene. sjeti li me se i poželi primiti za ruku.

kad bih barem znala.

sad je garden state na rtl-u. ah...

u cijeloj godini, ovo je možda najtužniji dan. sve me boli. nadam se da je ovo najteže razdoblje i da se, kako Učitelj kaže, privodi kraju. još samo 5 mjeseci.

onda?

dani su manje obični no inače
iako manje spavam i više sam budna no inače
energije imam mnogo jer srce pumpa više krvi
no inače