nailazim na bolne spoznaje, na ljude koji otežavaju ono
što neophodno je. sve je teže ustajati jutrima, jer snovi kojima okovana sam za noć ne prestaju.
u njima vidim sebe i sva sam uobličena u djelatne tvari od kojih nastaje stvarnost.
u njima probijam oči olovkama i zovem hitnu koja ne dolazi,
u njima autor sam elektronskih lakrdija koje ostaju bez smjehova. bez pljeska.
u njima ja sam salma hayek i do izlaska sunca progone me izobličeni vukovi žedni krrrrrrvi
ne nailazim na odobravanje
ne nailazim na otpor
ne nailazim na suosjećanje
ne nailazim ni na ŠTO.
osim onoga poslanog iz daljine. u kojem smislen cijeli je svijet koji stvaram u
svojoj INTROSPEKTIVNOJ mašti. nitko osim daljine ne prilazi blizu jer prilično dobro smješten je gdje vidljiv je ali nezamjetan.
sve bliže sam pravoj namjeri, sve sam bliže istini iako još uvijek jako daleko.
sve dok je tako, mogu sretno živjeti. a onda doći skroz blizu i ne više
živjeti.

prihvaćam Tvoje odbijanje prihvaćanja moje blizine.
iako u ovim danima kad toplina priziva nekoga za
zagrljaj, veličina sobe u kojoj provodim dane nagoviješta skori
rastanak i sastanak u duhu ljubavi koja ne odlazi tek tako. tada je iznimno teško nastaviti s prihvaćanjem.
nestalna sam i ta me nestalnost plaši više od straha koji osjećam kad sam salma hayek i trčim bez daha beskrajnim labirintima dok iz mojih očiju krvave suze ostavljaju svježi trag nevjerojatne erotične ranjivosti.

(isječak od prije par mjeseci iz neke bilježnice koja je tada služila svojoj svrsi, u vlaku. pročitah danas prvi put otkad je nastalo i kosnulo me, duboko.
čini se da sam tada bila spremnija na prihvaćanje stvari koje donedavno nisam mogla nositi na srcu i to me koštalo. no, pošto s gubicima uvijek dolaze i dobici,
tako je bilo i ovaj put, tako da zahvaljujem, po tko zna koji put, na okolnostima koje dovele su me ovdje gdje sam sada.)