sve lijepo sto se moglo dogoditi ovih dana, dogodilo se.
suma ljudi, veliko srce, zagrljaji, poljubac u obraz...
euforija i svjetska bol na ledima jednog Covjeka.
Covjeka koji je umro. zbog ljudi kao sto smo ti i ja. mi.
i mi umiremo, svaki dan, bez da znamo jesmo li zaista zivjeli za ono pravo.
jesmo li sjeli u pravi tramvaj, sjeli na pravo mjesto, pogledali pravi oblak...
gluposti.
ali On zna zasto.
zasto se emocije prelijevaju iz iz dana u dan, zasto dolazi do mijesanja rasa, radanja bez boli...
zasto sam ja zena, zasto sam kao dijete, zasto placem kad sam sretna, kad ugledam tornjeve. zasto volim ici tako daleko, daleko, daleko...

nja.
u ovim nadolazecim danima, trzaj,
kojega se inace jezim,
dobrodosao je. kao da sam okruzena nekom sumaglicom,
i oko mene samo lica, smijese se, zovu me.
a sve sto ja mogu, jest sjediti
i praviti se da ih ne vidim...

snovi, koje sanjam, cudni su.
sareni, krvavi, crni...
ringispil, krv, crnci.
monika.
suluda voznja na premalenom biciklu.
strah i uzbudenje.

a bez obzira na sve, osjecam se
savrseno mirnom.
blagoslovljenom...

i ovaj teret koji nosim,
poput dara je.

pustam korijenje
na mjestima gdje nestajem,
gdje neko sasvim novo nebo
pusta me medu svoje oblake...
tvoje lice puno odusevljenja i zarkih
rumenih crta
prati me...
bezvucan pokret
dodiruje me preko ramena.

u ovoj igri, tko je krvnik?
a tko je samo sjena medu tankim, svinutim
granama stabla, kraj ledenog, grubog zida
na kojem smo sjedili...