suho, uvelo cvijece od subote, previja se u vreci za smece. svaki sum pvc materijala za skupljanje stvari koje su postale suvisne, prekida tok misli koje opet iznova izviru iz svake pore mog mozga. i imam osjecaj kao da svaki rezanj salje druge informacije. opet se gubim u svojim osjecajima. jedna osoba rekla je da previse mjesta u svom zivotu dajem onom osjecajnom i da previse emotivno percipiram stvarnost oko sebe. i bas poput cvijeta koji mi se maloprije slomio u ruci na dva dijela, slamam se ovih dana... teska kisa pada i ne smeta mi. neka nebo place, jer ja ne mogu. svom silinom onoga sto navire iznutra, nastojim samu sebe osloboditi, ali ne mogu. kao da je potrebno upravo to da ostane unutar mene, mijenjajuci moju svijest svaki trenutak, doslovce. osjecam kao da nema vise razgovora koji bi mi mogao pomoci. osjecam kao da sam previse zaglibila ovdje gdje jesam. nikako da prihvatim odgovornost za svoje misli i ono sto osjecam. stalno se iznova zaljubljujem, stalno prozivljavam nove boli i nove trenutke savrsenstva. ipak, sve nekako kratko traje. previse kratko. ne znam sto se dogada u tim trenucima s mojim srcem, jer um ne igra nikakvu ulogu. tek kad me, poput hladnog tusa, opomene realnost na moguce posljedice, ukljuci se razum u svom najvecem razmjeru i... tada sve prestaje. igra je gotova. molim se Bogu za sto manji broj zrtava. kad sam u igri, ne kontroliram situacijom, ona kontrolira mene. danima vec zelim nesto reci, ali svi govore meni. danima vec zelim cuti svoju dusu, saznati stose dogada, ali svjetlost je jaka, a kad skiljim suzne su mi oci, pogled mutan, glavobolja... pitam se sto ce donijeti ljeto. nemam vise razloga nadati se da bi to moglo biti to. naravno da sam opet zaljubljena, ili to samo volim tako nazvati jer drugo ne znam sto je. i voljela bih da mogu reci da drugacije je od svega do sada, ovo nije igra, da ovo nije hir i prolazan povjetarac, cvjetic u prolazu, zraka sunca uhvacena usred zastora gustih oblaka. snijezni covjek s bradom, donosi darove. ja bih samo jedan osmijeh, jedno mreskanje mora, jednu buru,jednu neveru, da me odnese. zelim ici daleko, daleko. zelim pobjeci, opet. nitko me nikad ne zaustavlja, ali svejedno ostajem. necu ni sada cekati razlog da ostanem, ali cu ga svejedno pronaci, jer opet,ja sam ona koja, kad ode, vrati se. ali nikad istim putem. bole me ljudi i boli me ovaj svijet. danas je tesko nebo, i kisa, teska, pada. namace ulice, ispire gnjus, smog,dim i smrad, nasa utonula lica, sumrak se reflektira u njenim kapima, a ja gledam, i volim tu patnju koju mi daruje, jer znam da dijelom je jednog novog sutra, jedne nove mene. Boze, daj mi novo srce. daj mi novo srce... ovo koje imam, previse je tesko.

zelim kuci... zelim se utopiti u mirisima svoje sobe. zavuci se medu boje...

u posljednje sam vrijeme okruzena ljudima koji pate. nesigurnima, tuznima, depresivnima, onima koji potiskuju svoju patnju i oblace je u smijesak... zasto bjeze od problema? razumijem, kad mi kazu kako misle da su njihovi nerjesivi, ali je li zaista to bas konacno tako? ne vjerujem dok ne iskusim. nije da nisam iskusila probleme, jer jesam i to cak i one toliko bolne da se usred suocavanja s njima javljala misao o bijegu, misao o nemogucnosti podnosenja tolike boli, misao o "bijegu na drugi svijet"... ali u ustrajanju i raznim pristupima, upornom trazenju, s vremenom, oni su dobivali dimenziju rjesivosti. znala sam da je nemoguce postojanje problema koji se ne moze prije ili kasnije, na jedan ili drugi nacin rijesiti. imala sam tu nadu i ohrabrenje drugih da je to moj rast. moja patnja je moj rast, moja borba, moj kamen koji guram, kriz koji nosim... nastojim je uvijek prihvatiti.

znam da on pati. vidjela sam mu to u ocima, danas. vidjela sam takoder neki mir koji sam primjecivala i prije, ali ne ovako intenzivno... zracio je nekom pomirenoscu, tihom ceznjom za Bozjom ljubavi. i smijesio se, bilo mu je drago sto je dosao... nije bio jedini. bilo nas je malo i ova vecer bila je posebna. iako sam imala osjecaj sramote i ponizenja, prvi put osjetila sam pravo zajednistvo, i ljubav koja je rasla u meni svakim trenutkom, probijala se kroz smijesak, pjesmu, pogled... zeljela sam zagrljaj, dodir, ali sve je stalo na tom pogledu, na tihoj prisutnosti, na tihoj, uzarenoj utjesi koja nas je sve grijala. svijece su gorjele.... mozda zato jer je dosao. a i On je bio s nama. sapnuo mi je, da bit ce sve u redu.