Marketing
buket zutog cvijeca
u posljednje sam vrijeme okruzena ljudima koji pate. nesigurnima, tuznima, depresivnima, onima koji potiskuju svoju patnju i oblace je u smijesak... zasto bjeze od problema? razumijem, kad mi kazu kako misle da su njihovi nerjesivi, ali je li zaista to bas konacno tako? ne vjerujem dok ne iskusim. nije da nisam iskusila probleme, jer jesam i to cak i one toliko bolne da se usred suocavanja s njima javljala misao o bijegu, misao o nemogucnosti podnosenja tolike boli, misao o "bijegu na drugi svijet"... ali u ustrajanju i raznim pristupima, upornom trazenju, s vremenom, oni su dobivali dimenziju rjesivosti. znala sam da je nemoguce postojanje problema koji se ne moze prije ili kasnije, na jedan ili drugi nacin rijesiti. imala sam tu nadu i ohrabrenje drugih da je to moj rast. moja patnja je moj rast, moja borba, moj kamen koji guram, kriz koji nosim... nastojim je uvijek prihvatiti.
znam da on pati. vidjela sam mu to u ocima, danas. vidjela sam takoder neki mir koji sam primjecivala i prije, ali ne ovako intenzivno... zracio je nekom pomirenoscu, tihom ceznjom za Bozjom ljubavi. i smijesio se, bilo mu je drago sto je dosao... nije bio jedini. bilo nas je malo i ova vecer bila je posebna. iako sam imala osjecaj sramote i ponizenja, prvi put osjetila sam pravo zajednistvo, i ljubav koja je rasla u meni svakim trenutkom, probijala se kroz smijesak, pjesmu, pogled... zeljela sam zagrljaj, dodir, ali sve je stalo na tom pogledu, na tihoj prisutnosti, na tihoj, uzarenoj utjesi koja nas je sve grijala. svijece su gorjele.... mozda zato jer je dosao. a i On je bio s nama. sapnuo mi je, da bit ce sve u redu.
Post je objavljen 03.03.2007. u 22:32 sati.