poznajem je. ona je daleko. po logici nekih drustvenih normi, ona je stranac, takoder. ipak, nista nije logicno, pa tako ni ovaj slucaj. logika je suvisna.
cim je izustila prve rijeci, pocelo je. ja znam da je poznajem odnekud, iako mi se nije cinilo prikladnim upitati je. bilo bi neprirodno. znam da sam je vidjela nekad i sigurna sam da sam ju nekoc prije poznavala. sada je tu, stvarna, a njene se rijeci cine jos realnijima i u njima nema nista osim istine.
pricala mi je o zivotu. svom, o zivotu drugih, izgovarajuci rijeci koje su sjedale svaka na svoje mjesto tocnim redom kojim ih je izgovarala. pricala je o usamljenosti koju vidi svakog dana na licima drugih dok se vozi tramvajem. skoro uvijek, srece iste ljude, koje naziva tek sicusnim, divnim zvjezdicama na velikom nebu. sjaje tek neznatnim sjajem, svaka tajanstvena i jos neotkrivena, za nju. uziva u sjaju, promatrajuci. upija njihovu tugu i pretvarajuci je u energiju, potencira ljubav u sebi. gleda ih, i oni je primjecuju. boji se pomaknuti u trenucima koji nadolaze, da ih ne bi uplasila, onako plahe.
boji se, da ju jednoga dana, ljubav ne zarobi. pricala mi je o robovima, o povijesti, koje donedavno ja sama nisam bila ljubitelj. iz njenih usta, povijest je zvucala stvarno, kao da je upravo sada ovdje. prekrizenih ruku u krilu, pricala mi je. ucila me o ljudima. slusala sam je, a njen mi glas jos uvijek treperi poput mog vlastitog unutarnjeg glasica koji se cesto javlja. no, on je tih. osjecam da se budi, i iz neispavanosti spremno krece u pokusaju da nadglasa zvukove kocnica, strahova i nekih hladnih zidova sto blokiraju sve ulaze. on se trudi.
ona mu pomaze, a da to ni ne zna.
takoder, pricala mi je o strahovima, spomenuvsi kako se i sama ponekad boji da je ne pojedu. nocima ponekad sanja kako naviru iz svih kutova njene sobe, trazeci je ostrim zubima i tamnim ocima. ona ih pretvara tek u obrise. trudi se. prepoznaje ih i u ljudima, dok im gleda u oci. zato se boji pomaknuti, da je ne bi prepoznali.
pruzila mi je ruku, kad smo se upoznale. njene oci isijavale su blagost i toplinu. odmah sam znala, da ona nije patnica. i ona je to isto prepoznala u meni. rekla mi je to, pogledom.
sjedile smo, u obicnoj, svjetovnoj prostoriji, koja je poprimila dojam neke svetosti, neke tisine. bilo je jos ljudi. svi su prolazili, i sve sam ih voljela. svojim ljudskim hodom, predstavljali su zvjezdice o kojima mi je pricala.
zamislila sam ih, ucrtane u nebu. svi smo zajedno, u jednom svemiru. svojim sjajem presijavamo preko drugih, dok oni sto tako pruzaju svoj sjaj nama.
u sjaju mjeseca, rekla je, svi se utapamo.
jednaki smo.
divni smo.
slobodni.
rekla je, da bi zeljela otici negdje. u prasumu. zivjeti u minimalizmu, spavati s majmunima. hraniti papige.
privlaci je samoca. i to ona u kojoj se uci. kaze, prva sam kojoj je to osjetila zelju povjeriti. vjerujem joj.
i ja bih zeljela putovati, kazem. zelim vidjeti, upoznati ljude. ne zelim umrijeti u uvjerenju da sam spoznala covjeka, poznavajuci samo jedan narod. zelim jos.
kad je prvi put cula za izraz "melting pot" vidjela je sebe kako se i sama otapa u njemu, stapajuci se...
osjetila je tada, prvi puta, kako je dio svemira. on ju je cijelu prozeo. od tada, osjecaj ju ne napusta.
vrijeme je brzo proslo. morala je otici. njen pogled oprostio se sa mnom. otisla je, a da ni ne zna, sto je za sobom ostavila...
znam da cu je opet sresti.
nadam se da cu je opet sresti.
nisam joj rekla "hvala", no znam da je ona to vidjela u mojim ocima.
bila je poput sna.
a kad je otisla, ja sam jos uvijek sanjala.
i jos uvijek, ne budim se.
okruzena robovima, nestala je.

Tako malo treba.
Malo da budes sretan
Malo da budes tuzan
Malo da places
Malo da se smijes
Malo da zavolis
Malo da zamrzis
Malo da zapamtis
Malo da zaboravis
Malo da postanes
Malo da nestanes
Malo da pronades
Malo da izgubis
Malo da progledas
Malo da oslijepis
Malo da odes
Malo da se vratis
Malo da zagrlis
Malo da udaris
Malo da stvoris
Malo da razoris
Malo da se ustanes
Malo da posrnes
Malo da sagradis
Malo da srusis
Malo da se nadas
Malo da odustanes
Malo da budes Vrag
Malo da budes Andeo
Malo da se pretvoris, u ono sto si u pocetku i bio,
NISTA.

mislim da sam shvatila nesto, sto se tice onoga da "ne postoje zli ljudi", vec samo oni koji cine zlo. vise ne znam do koje granice je to tocno.
znam za neke koji toliko cesto cine lose stvari, poput laganja, izmisljanja, izderavanja na druge bez nekog posebnog razloga, unose nemir u zajednicu, da je to vec postalo dio njih, sraslo im se u dusu.
zele se promijeniti, ali se ni malo ne trude, tako da je i sama ta njihova zelja i dobra volja da postanu bolje osobe, tek obicna fraza s ciljem "puta prema gore". nimalo ne cijenim takve. stovise. zalim ih...
beznadni slucajevi.
najpametnije se maknuti, izbjeci negativnu energiju.
tako da... opustam se. i lijepo mi je.
okruzena sam ljubavlju i uzivam, u plodovima svojih djelovanja. i djelujem.
ljubav me potpuno preplavila.
gotovo da je postala stilom mog zivota.

okruzena sam smislom. :)
pozdrav svim ljudima koji vole. i veliki, topli pozdrav onima koje ja iskreno volim. mnogo ih je...
a jednog od njih, volim najvise od svih. i on to zna. ;)))

pricajuci opet s nekim strancima, dalekim ljudima bez lica, otvarajuci se nepoznatim "prijateljima", opet vidim koliko sam onakva kakva jesam. nastojim pobjeci od negativnih vibracija, negativnih ljudi, a onda se osjetim krivom. zelim stalno zamisljati zeleno, snazne kontraste boja, toplinu na kozi, pijesak pod prstima, vjetar u kosi...
ne zelim ono sto me muci nazvati problemima, jer to nisu problemi, vec neke stvari unutar mene koje se stalno sukobljavaju. stalno sam u nekom sukobu, neverbalnom, tihom, ali snaznom. mogu za to okriviti neke pojedince koji na mene utjecu negativno, ali to ne bi promijenilo nista. mozda mi zaista treba razgovor sa strucnjakom.

nitko ne bi rekao...

nikad ne znas sto se krija iza necijeg lica, necijeg osmijeha.

Dugo me nije bilo. Nisam imala potrebu. Niti pisati ovdje niti navracati. Odlucila sam svoje vrijeme utrositi na neke pametnije i vaznije stvari. A ima ih mnogo. Mnogo toga trebam uciniti, mnogo stvari dovrsiti, jos vise njih zapoceti. Ulazim u element i to mi se svida. To je dobro, jer me ovakvo raspolozenje uzrokovano dosljednim promjenama cini zivom i aktivnom. A kad sam aktivna, sve je mnogo lakse. Leprsavost je upravo ono sto mi treba. Volim leprsavost, sve dok je nepovezana sa povrsnoscu…
Prestajem s kategoriziranjem svojeg ponasanja i prepustam se. Jedna nova sloboda, osjecam, nazire se, ona metafizicka i korijenska, postojanja. Ne dopustam vise da me melankolija usisa, da me rijeci snuzde. Premalog su znacaja dok stoje tako, izgovorene i sirove u svojoj svrsi da me dotaknu i povrijede, a zatim iscezavaju, podlo ostavljajuci svoje obrise i sjenke na mojoj dusi. Neka. Takve skupljam u malu tocku na papiru, a potom brisem gumicom.
Voljela bih sasjeci sve bespotrebne analize u korijenu, sprijeciti ih da se razviju i da me obuzmu. Necu dopustiti svojim slabostima da me usisaju, jer bit cu tada opet izgubljena.

No, ipak… misao o stvarima koje nisu u redu, stalno me prati. Zasto neki ljudi uporno cine zlo, djeluju na stetu drugih? Ima smisla upitati se to, jer, ako se prestanemo pitati to znaci da smo se pomirili s time. Ne zelim. Mireci se sa zlom, ono neposredno prelazi na nas i jednog ce se dana nazreti u jednom trenutku bijesa, neke male ljutnje, u bljeskovima gnjevnih ociju. Oduzeti ce zivot, oskvrnuti radost. Ne postoje zli ljudi, samo oni koji cine zlo. Nazovite me naivnom, ali ja jos uvijek vjerujem u ljudsku dobrotu, u svim ljudima. Nista duboko, nista misticno, nista idealisticki, jednostavno sam odlucila vjerovati. I zaista vjerujem. Stotine puta cula sam od raznih osoba da dobri ljudi lose prolaze u zivotu. Bojim se da time samo opravdavaju svoje postupke kojih su svjesni kao pogresnih. Ja vjerujem u karmicke naknade, u dobro koje se vraca i uvijek nade put. Mogu biti povrijedena kada netko iskoristi moju dobrotu, mogu osjetiti ocaj i beznade kada uocim da je moj put sporiji i dugotrajniji od puteva onih koji upraznjavaju druge nacine, takozvane «krive» i nepostene, ali moja dusa ne bi bila mirna kad bi joj takva bila svrha, a ja ne bih osjetila blazenstvo nikada, znajuci da cinim nesto pogresno, na neciju stetu. Zivot je tezak i ovako i onako, dusa nam prolazi kroz mnoge kusnje i neprilike, zasto bi je jos teretili mrznjom, osvetom i losim mislima? Ljude se ne moze mijenjati, ali se oni sami mogu promijeniti. Treba im samo dati prostora. Nema zlih ljudi. To je nesto drugo…

Ne nazivam dobro svojim sredstvom, ali mu tezim. Nisam utilitarist, niti sam samo-prozvani pacifist, niti sam bezgresna, ali vjerujem u ljubav i u dobro. I sto god da netko kaze, moje teznje ostati ce iste…