pricajuci opet s nekim strancima, dalekim ljudima bez lica, otvarajuci se nepoznatim "prijateljima", opet vidim koliko sam onakva kakva jesam. nastojim pobjeci od negativnih vibracija, negativnih ljudi, a onda se osjetim krivom. zelim stalno zamisljati zeleno, snazne kontraste boja, toplinu na kozi, pijesak pod prstima, vjetar u kosi...
ne zelim ono sto me muci nazvati problemima, jer to nisu problemi, vec neke stvari unutar mene koje se stalno sukobljavaju. stalno sam u nekom sukobu, neverbalnom, tihom, ali snaznom. mogu za to okriviti neke pojedince koji na mene utjecu negativno, ali to ne bi promijenilo nista. mozda mi zaista treba razgovor sa strucnjakom.
nitko ne bi rekao...
nikad ne znas sto se krija iza necijeg lica, necijeg osmijeha.
Post je objavljen 15.03.2006. u 11:37 sati.