Marketing
Lucija
poznajem je. ona je daleko. po logici nekih drustvenih normi, ona je stranac, takoder. ipak, nista nije logicno, pa tako ni ovaj slucaj. logika je suvisna.
cim je izustila prve rijeci, pocelo je. ja znam da je poznajem odnekud, iako mi se nije cinilo prikladnim upitati je. bilo bi neprirodno. znam da sam je vidjela nekad i sigurna sam da sam ju nekoc prije poznavala. sada je tu, stvarna, a njene se rijeci cine jos realnijima i u njima nema nista osim istine.
pricala mi je o zivotu. svom, o zivotu drugih, izgovarajuci rijeci koje su sjedale svaka na svoje mjesto tocnim redom kojim ih je izgovarala. pricala je o usamljenosti koju vidi svakog dana na licima drugih dok se vozi tramvajem. skoro uvijek, srece iste ljude, koje naziva tek sicusnim, divnim zvjezdicama na velikom nebu. sjaje tek neznatnim sjajem, svaka tajanstvena i jos neotkrivena, za nju. uziva u sjaju, promatrajuci. upija njihovu tugu i pretvarajuci je u energiju, potencira ljubav u sebi. gleda ih, i oni je primjecuju. boji se pomaknuti u trenucima koji nadolaze, da ih ne bi uplasila, onako plahe.
boji se, da ju jednoga dana, ljubav ne zarobi. pricala mi je o robovima, o povijesti, koje donedavno ja sama nisam bila ljubitelj. iz njenih usta, povijest je zvucala stvarno, kao da je upravo sada ovdje. prekrizenih ruku u krilu, pricala mi je. ucila me o ljudima. slusala sam je, a njen mi glas jos uvijek treperi poput mog vlastitog unutarnjeg glasica koji se cesto javlja. no, on je tih. osjecam da se budi, i iz neispavanosti spremno krece u pokusaju da nadglasa zvukove kocnica, strahova i nekih hladnih zidova sto blokiraju sve ulaze. on se trudi.
ona mu pomaze, a da to ni ne zna.
takoder, pricala mi je o strahovima, spomenuvsi kako se i sama ponekad boji da je ne pojedu. nocima ponekad sanja kako naviru iz svih kutova njene sobe, trazeci je ostrim zubima i tamnim ocima. ona ih pretvara tek u obrise. trudi se. prepoznaje ih i u ljudima, dok im gleda u oci. zato se boji pomaknuti, da je ne bi prepoznali.
pruzila mi je ruku, kad smo se upoznale. njene oci isijavale su blagost i toplinu. odmah sam znala, da ona nije patnica. i ona je to isto prepoznala u meni. rekla mi je to, pogledom.
sjedile smo, u obicnoj, svjetovnoj prostoriji, koja je poprimila dojam neke svetosti, neke tisine. bilo je jos ljudi. svi su prolazili, i sve sam ih voljela. svojim ljudskim hodom, predstavljali su zvjezdice o kojima mi je pricala.
zamislila sam ih, ucrtane u nebu. svi smo zajedno, u jednom svemiru. svojim sjajem presijavamo preko drugih, dok oni sto tako pruzaju svoj sjaj nama.
u sjaju mjeseca, rekla je, svi se utapamo.
jednaki smo.
divni smo.
slobodni.
rekla je, da bi zeljela otici negdje. u prasumu. zivjeti u minimalizmu, spavati s majmunima. hraniti papige.
privlaci je samoca. i to ona u kojoj se uci. kaze, prva sam kojoj je to osjetila zelju povjeriti. vjerujem joj.
i ja bih zeljela putovati, kazem. zelim vidjeti, upoznati ljude. ne zelim umrijeti u uvjerenju da sam spoznala covjeka, poznavajuci samo jedan narod. zelim jos.
kad je prvi put cula za izraz "melting pot" vidjela je sebe kako se i sama otapa u njemu, stapajuci se...
osjetila je tada, prvi puta, kako je dio svemira. on ju je cijelu prozeo. od tada, osjecaj ju ne napusta.
vrijeme je brzo proslo. morala je otici. njen pogled oprostio se sa mnom. otisla je, a da ni ne zna, sto je za sobom ostavila...
znam da cu je opet sresti.
nadam se da cu je opet sresti.
nisam joj rekla "hvala", no znam da je ona to vidjela u mojim ocima.
bila je poput sna.
a kad je otisla, ja sam jos uvijek sanjala.
i jos uvijek, ne budim se.
okruzena robovima, nestala je.
Post je objavljen 29.03.2006. u 09:40 sati.