Marketing
trazim jedne oci
Dugo me nije bilo. Nisam imala potrebu. Niti pisati ovdje niti navracati. Odlucila sam svoje vrijeme utrositi na neke pametnije i vaznije stvari. A ima ih mnogo. Mnogo toga trebam uciniti, mnogo stvari dovrsiti, jos vise njih zapoceti. Ulazim u element i to mi se svida. To je dobro, jer me ovakvo raspolozenje uzrokovano dosljednim promjenama cini zivom i aktivnom. A kad sam aktivna, sve je mnogo lakse. Leprsavost je upravo ono sto mi treba. Volim leprsavost, sve dok je nepovezana sa povrsnoscu…
Prestajem s kategoriziranjem svojeg ponasanja i prepustam se. Jedna nova sloboda, osjecam, nazire se, ona metafizicka i korijenska, postojanja. Ne dopustam vise da me melankolija usisa, da me rijeci snuzde. Premalog su znacaja dok stoje tako, izgovorene i sirove u svojoj svrsi da me dotaknu i povrijede, a zatim iscezavaju, podlo ostavljajuci svoje obrise i sjenke na mojoj dusi. Neka. Takve skupljam u malu tocku na papiru, a potom brisem gumicom.
Voljela bih sasjeci sve bespotrebne analize u korijenu, sprijeciti ih da se razviju i da me obuzmu. Necu dopustiti svojim slabostima da me usisaju, jer bit cu tada opet izgubljena.
No, ipak… misao o stvarima koje nisu u redu, stalno me prati. Zasto neki ljudi uporno cine zlo, djeluju na stetu drugih? Ima smisla upitati se to, jer, ako se prestanemo pitati to znaci da smo se pomirili s time. Ne zelim. Mireci se sa zlom, ono neposredno prelazi na nas i jednog ce se dana nazreti u jednom trenutku bijesa, neke male ljutnje, u bljeskovima gnjevnih ociju. Oduzeti ce zivot, oskvrnuti radost. Ne postoje zli ljudi, samo oni koji cine zlo. Nazovite me naivnom, ali ja jos uvijek vjerujem u ljudsku dobrotu, u svim ljudima. Nista duboko, nista misticno, nista idealisticki, jednostavno sam odlucila vjerovati. I zaista vjerujem. Stotine puta cula sam od raznih osoba da dobri ljudi lose prolaze u zivotu. Bojim se da time samo opravdavaju svoje postupke kojih su svjesni kao pogresnih. Ja vjerujem u karmicke naknade, u dobro koje se vraca i uvijek nade put. Mogu biti povrijedena kada netko iskoristi moju dobrotu, mogu osjetiti ocaj i beznade kada uocim da je moj put sporiji i dugotrajniji od puteva onih koji upraznjavaju druge nacine, takozvane «krive» i nepostene, ali moja dusa ne bi bila mirna kad bi joj takva bila svrha, a ja ne bih osjetila blazenstvo nikada, znajuci da cinim nesto pogresno, na neciju stetu. Zivot je tezak i ovako i onako, dusa nam prolazi kroz mnoge kusnje i neprilike, zasto bi je jos teretili mrznjom, osvetom i losim mislima? Ljude se ne moze mijenjati, ali se oni sami mogu promijeniti. Treba im samo dati prostora. Nema zlih ljudi. To je nesto drugo…
Ne nazivam dobro svojim sredstvom, ali mu tezim. Nisam utilitarist, niti sam samo-prozvani pacifist, niti sam bezgresna, ali vjerujem u ljubav i u dobro. I sto god da netko kaze, moje teznje ostati ce iste…
Post je objavljen 07.03.2006. u 18:42 sati.