Apsolutno sam zenirana cinjenicom da je toliko malo razumijevanja u ovom svijetu. I to me zaista poprilicno ljuti. No bez obzira na to, mi nastavljamo rasti. Sve dok jednoga dana ne prerastemo sami sebe u nastojanju da dostignemo velicinu koju smo zamislili, negdje daleko u svojim snovima i vizijama onoga sto bismo zeljeli biti. Kako se mozemo razvijati kao osobe ako ne poznajemo sebe kao osobu? Ne mozemo. I moj strah proizlazi iz tog zakljucka jer…ja svjesno ne poznajem samu sebe. Svako malo, kada napokon pomislim da sam na tragu, ucinim nesto potpuno netipicno za misao koja mi se javila u glavi kao moguce rjesenje, moguci trag sebe…Moji dijalozi u glavi ponekad su iznenadujuci i tada se javlja jos i taj treci glas, moj glas cudenja i opce pobune, te se taj dijalog pretvara u grupni razgovor (znamo da vise od dvoje ljudi cini grupu), a moja misao o postojanju sebe kao stabilnog ljudskog bica ispari negdje u zrak gdje se sjedinjuje sa atomima kisika i dusika visoko u nebu i odlazi negdje daleko, zauvijek izgubljena. A tko zna kada ce se pojaviti nova. Mozda su u biti svi ti moji pokusaji uzaludni. Mozda ja samim tim svojim nastojanjima da spoznam pruzam otpor istinskoj mogucnosti spoznaje. Jer poznato je da, ako necemu stremimo previse se angazirajuci oko rezultata, zaista i nailazimo na stalne prepreke. Naravno da su prepreke uvijek tu kada se trazi od nas odredeni napor da bismo se razvili, ali ova vrst prepreke pri silovitom nastojanju da se preskoci moze biti glomazno uvecana samim konstantnim nasrtajima na nju. Poput pokusaja gasenja vatre uljem. Tu vrijedi ona misao da, sve planine, brda i Himalaje mozemo nadici jednom veoma mocnom stvari, to jest oruzjem koje je veoma jako, a to je misao. Dakle, i za te silne prepreke postoji mogucnost da ih nadidemo mislju. Covjek iz jedne misli, ne samo da moze uciniti cuda (kao sto je preskakanje prepreka i planina) vec moze stvoriti svasta, moze proizvesti hrpe drugih, razlicitih misli koje, profinjeno i logicki poslagane mogu tvoriti genijalne umne tvorevine, velicanstvene naslove, misticne price, znanstvene postavke…Misao je mocna stvar! Ako covjek misliti zna, naravno…
Naime, poanta svega je da sam ja zeljela ispricati jedan dogadaj poprilicne emocionalno, psihicki, umno i logicke rastrojenosti jednim dogadajem…a za to je bila dovoljna samo jedna osoba. To jest, osim te jedne jos je jedna pasivno sudjelovala, a jos njih 9 sudjelovalo je…hm, jos pasivnije. Ali to u ovom slucaju nije ono sto je bitno. Bitno je to da je situacija nastala iz jednog cisto normalnog pokusaja da osoba koja je tu da bude poducavana nastoji pridobiti paznju osobe koja poducava i koja je tu, izmedu ostaloga, iz jednog prioritetnog razloga, a to je da nesto cak i NAUCI te sve osobe koje su tu da budu poducavane,osim sto ih mentalno zlostavlja. Osobe koje su tu da budu poducavane su tu, da se razumijemo, jer su primorane biti tu i nisu imale nikakvog izbora, osim izbora koji to ujedno i nije, a to je koju ce okolinu izabrati za izvrsavanje svoje intelektualne obveze (skolovanja). Naravno da osoba moze svjesno odabrati da preskoci taj vazan dio svog zivota koji mu je, naglasavam, od velike vaznosti za neizvjesnu buducnost, ali to je upravo ono sto osobu prisiljava da ipak krene tim trnovitim putem. Dakle, ipak nema izbora. Dok je sama osoba koja poucava, da se razumijemo, imala pregrst drugih mogucnosti za ispunjavanje svoje gradanske obveze i da bude na korist drustvu i zajednici. I njezina je odgovornost ta sto nije uspjela previdjeti svoju nekompetentnost u profesiji koju je svesno odabrala. A time ne mislim na smjer o kojem poducava, vec na samo zvanje osobe koja poducava. Svoj smjer mogla je usmjeriti na neka druga podrucja primjene, umjesto na prosvjetu.
Ja necu sada podrobno opisivati tijek situacije, vec cu samo navesti mogucnosti kako je situacija mogla zavrsiti. Naime, osoba koja poducava (okp), na nastojanja, jedne od osoba koje su tu da budu poducene (okstdbp), da pridobije njenu paznju, mogla je smireno, jednostavno dati rijec okstdbp i pustiti je da govori, bez prekidanja. I nakon sto je saslusala njen problem, trebala je zanemariti sve okolne cinjenice i razloge toga problema i jednostavno ispunjavati svoju profesionalnu duznost, a to je da pomogne taj problem rijesiti, isto onako smireno. Ali ne, osoba koja poducava ne samo da nije smireno dala rijec okstdbp, niti je saslusala njen problem do kraja, vec je osoba koja poducava iste sekunde, ne razmisljajuci, u svom umnom centru formirala zakljucak na temelju cinjenicnih razloga koji su u biti, hmph…djelomicno nevazni (barem u ovoj situaciji) i od skoro nelogickih premisa. Osoba koja poducava podigla je glas na zavidnu razinu i svojim neartikuliranim tonovima pocela iskaljavati svoje frustracije tipa «osobe koja poducava koja nije uspjela poduciti» umjesto da je smirenim glasom pokusala poduciti ponovno (sto i jest, ako se ne varam, njena primarna odgovornost). Treba naglasiti, da, u ovoj situaciji, ne samo da osoba koja poducava nije ispunila svoju duznost kao osobe koja poducava, vec je i izazvala poveliku bujicu negativnih osjecaja kod maloljetne osobe, sto je nadam se, zakonom kaznjivo. Osoba koja je tu da bi bila poducavana ostatak je sata, a nakon toga i dana, bila pod konstantnim napadajima bijesa i njeni zivcani ogranci bili su na samoj granici, sto su, posto su bili u neposrednoj blizini, prozivljavali i ostali. Jedna od osoba koja je tu da bude poducavana, to jest sama zrtva, ne samo da pati od psiholoski, emocionalnih, umnih i mentalnih trauma i ne samo da je ostala potpuno razocarana u zivot (osoba koja poducava razbila joj je svaku nadu da spozna samu sebe jer potaknula je u njoj osjecaje koji su je nadasve zgrozili – ljutnju, srdzbu i gnjev, a inace je vidjela sebe kao sasvim pristojnu, miroljubivu mladu osobu…), vec i njen pogled na prosvjetu i ljude koji rade u njoj, nikada nece biti isti…

(ovo je bio samo jedan od nacina izivljavanja i oslobadanja emocionalnih oblika blokada- u ovom slucaju gnjeva,i svaka slucajnost sa pojedincima iz stvarnog zivota je sasvim slucajna i ne treba biti shvacena osobno)

zakljucak: iz svake buhe, ako se dovoljno potrudimo, mozemo stvoriti slona.

danas sam, nedugo nakon pola 10 ujutro, hodala ulicom i srela neku dragu gospodu sa malom bebom u kolicima. pozdravila sam je i ljubazno joj ponudila cedevita bombon od narance. uzela je jedan cedevita bombon od narance, nasmjesila se, zahvalila mi i nastavila dalje. preplavio me cudesan osjecaj ogromne srece.
cudesno kako male stvari cine cuda...weeee!!
sva sam si cudesna danas... :)))

Sto ako se usporedim sa svemirom? Sto ako spoznam koliko sam zaista malena, sicusna u usporedbi sa zvijezdama? Sto tada? Hocu li biti oslobodena? Hoce li moji okovi biti laksi? Sto su moji okovi? Imam li ja uopce okove? Zasto me strah jakih osjecaja? Zasto istinsku srecu mogu dozivjeti tek nakon sto sam istinski tuzna? Zasto se sve vrti u krug? Da li je prigovaranje odgoj drugoga? Mozemo li promijeniti nekoga ne mijenjajuci sebe? Sto ako se doista usporedim sa svemirom? Hocu li porasti ili cu se smanjiti? Hoce li se moja osobnost spojiti sa mojom escencijom? Mogu li biti dosljedna sebi ako lazem drugima? Mogu li imati mane ako sam savrsena? Zasto se slon boji misa? Zasto je crvena boja ljubavi? Zasto su nijemi filmovi popraceni muzikom? Mozes li u isto vrijeme biti svet i bahat? Ako si tih, znaci li to da si mudar? Ako se pretvaras da si genije, mozes li doista i postati genije? Da li je put kojim se rjede ide bolji put? Zasto ljudi slijepo slijede one koji sigurno znaju da su u krivu? Zasto Alisa nije ostala u zemlji cudesa? Mozemo li sjediniti sakralno i profano? Da li je profano profinjeno? Zasto teze oprastamo onima koje volimo? Zasto ponekad nocu ne vidimo zvijezde? Sto je vjera? A sto ljubav? Izaziva li cokolada ovisnost? A Internet? Zasto se neki boje susreta s nepoznatim? Zasto ubijamo mrave? Zasto zapravo darujemo svoju krv drugima? Osjecamo li se herojima? Zasto se ljudi prave pametni? Koja je definicija pametnog covjeka? Koliko stonoga ima nogu? A zebra pruga? Kako moze postojati beskraj ako sve ima svoje granice? Postoji li nesto vece od svemira? Zasto meteor izgori u zraku? Sto ako se vise nikad ne probudim? Sto ako nikad ne zaspem? Jesam li plemenita ako se mnogo odricem? Zasto murja pije pivu dok je na duznosti? Zasto se skrivaju? Mozemo li se sakriti pred Bogom? Postoje li vampiri? Je li perfidija zarazna bolest? Zasto su slikari slavni tek kada napuste svijet zivih? Zasto se djeca igraju skrivaca? Zasto ljudi gaze po tratincicama? Zasto je tesko odluciti se? Zasto se ljudi zatvaraju u sebe? Zasto bjezimo od onih koji su nam cudni? Zasto zaziremo od nepravde? Postoji li zemlja magije? Postoji li medusvijet? Postoji li netko tko zna odgovore na sva pitanja? A netko tko ne zna niti jedan?
Je li ljubav osjecaj ili odluka? Zasto je tesko odluciti se?

Dosta mi je metafora. Ispraznih lica i istih takvih zagrljaja. Ne znam vise tko sam u ovoj okolini. Ljudi koji me okruzuju svakim me danom sve vise iznenaduju. Neki ugodno, dok su spoznaje o nekima razocaravajuce. Pokusavam prijeci preko toga, nekako to prihvatiti, pa da prode kako je doslo, ali nekako mi se cini tesko. Sjedim s najboljom frendicom i osjecam kako mi njena prisutnost postaje neki veliki napor. A ne znam zasto. Mozda zato jer se toliko promijenila…cesto ju ne prepoznajem vise. A neke njene rijeci, kao da nisu njezine. Tesko mi to pada. Bojim se za nju, na neki nacin…Glupo je mozda reci to, ali ne svida mi se sto je sa onim tipom. Mislim…ok je on meni i sve to, ali nekako mi se cini da ne utjece dobro na nju. Ali nije na meni da odlucujem. To je njena odluka, njen zivot. Odakle meni pravo da se mijesam?
U subotu kad sam bila na povratku izvana, s tuluma, jedan decko s kojim jako dugo vremena nisam komunicirala.,zapravo…ne sjecam se jesam li ikada od djetinjstva i prozborila s njim, bio je takoder u autu i iznenada se okrenuo prema meni i upitao me: «I Ana, sta ima kod tebe, cime se bavis?» …Bila sam zatecena. Prvo sam ga par sekundi samo gledala, a izraz lica mi je bio sigurno kao u nekoga tko se tek probudio. I, kao da postoji jos neka Ana u autu i kao da se nalazi upravo tamo negdje iza moga ramena, okrenula sam se i sneno ga upitala: «Cekaj…ti to meni?» a uglavi mi se vrtilo pitanje: zaista, pa sto ja zapravo zaista i radim u ovom svom zivotu? Osim sto idem u skolu, ne pretrgavam se bas od ucenja, treniram odbojku i…povremeno tu i tamo nesto nacrtam, napisem…Tako mi se isprazno cinio moj zivot. To sam i odgovorila: «Hmph…pa…idem u skolu, treniram odbojku…» i tu sam stala. Ostatak puta sam bila okrenuta prema prozoru i gledala pravac…mrak. I pitala se sto ja cinim za ovaj svijet? Ne spasavam tuljane, ne borim se za jednakost gradana, nista veliko…
Priznajem da sam sama sebi mogla smisliti neku inteligentniju repliku, ali eto nisam, baš kao što sam i onda mogla nešto suvislije reći, ali se nisam osjećala sposobnom za tako nešto, kao što i sada, bojim se, nemam za smišljanje replika previše volje i želje (možda sam u posljednje vrijeme jednostavno nesposobna za bilo što inteligentno, ali, s druge strane, čovjeku nekako nije naročito važno što govori onom tipu ljudi koji hotimično previđaju sugovornikov izraz lica). A i to njegovo pitanje bilo je samo formalnost. Jedna obicna, frazirana recenica u upitnoj formi. Ili nije…? Ma sto si ja umisljam, jest. Kao da je uopce i bitno.
Znam da zelim vise od zivota. Zelim ostaviti neki trag na ovom svijetu. Bas kao sto je Lujo rekao (citiram otprlike): « Vi ste tu, kao pametni, inteligentni i sposobni mladi ljudi, odgovorni ustati, uzdici se i poduzeti nesto, za ovu drzavu, za sebe, za sve ljude u ovoj Hrvatskoj, koju trenutno vode neki totalno krivi ljudi…». Lujo je moj idol. :) Jedan genijalan decko kojeg sam upoznala na Rabu dok sam bila u govornickoj. O tome cu vam mozda pricati jedan drugi put, isto kao i o Porecu. To jednostavno mora biti ispricano.
A sad…sto se tice onog dijela za Hrvatsku…tko zna na koji nacin ja mogu pomoci. Mozda zaplivam u politicke vode, mozda turisticke…ali u svakom slucaju, zelim uciniti nesto!
Zivio Lujo Parezanin!

Muci me fizika…
Manjak inspiracije…
Nemam volje…
Gusi me neki nepoznati osjecaj…
Srce mi je polu-slomljeno…
Veze unutar mene pokidane su…

Ali dobro sam…
Dobro sam…

sutra ujutro odlazim sa svojom ekipom u porec na drzavno. tako da me par dana nece biti, ali cim se vratim, javit cu se i ispricati kako je bilo. pozdrav svima!!

Mogu li mi cesta samoispitivanja pomoci da pronadem samu sebe? Koliko puta sam samo bila uvjerena da sam pronasla onu pravu bit, svoj bitak, escenciju sebe same kao osobe…ali bila je to samo iluzija. Cudno je kako uvijek dobijem velike kolicine inspiracije u trenucima tuge, barem minimalne kolicine, barem malo, najmanje…kao da snaga u meni raste sto je tuga veca i ja uzivam u borbi, jer osjecam se zivom…
Jesam li ja poput vas? Jesam li samo oblik necega sto se uklapa u slagalicu vase svakodnevnice, vaseg ludog nocnog provoda? Ili se ne uklapam. Zao mi je, ali mi nije zao zbog toga. Jer...ovaj put, kada iznova osjecam da sam pronasla sebe, osjecaj je snazniji. I znam, jednostavno znam da sam na tragu. I makar mozda neka moja razmisljanja vi smatrali lucidnima, neprihvatljivima, jer su drugacija…ona se nece promijeniti. Ne na nacin na koji vi to zelite. Ako me toliko volite, ne trazite od mene da svoju osobnost prilagodavam vasem okolisu. Jer to bi moglo ubiti moj suludi, njezni duh koji, iako je vec mnogo toga prozeo, spreman je na jos…jos. S duhom umire osoba, psihicki.. zar je to ono sto zelite? Ako jest, onda to ljubav nije. Vec pohlepa i nedostatak kontrole, vlasti…

Jedino ovako se osjecam slobodna, odlazeci od vas. U tim trenucima…osjecam se sama fizicki pogledom obuhvacajuci cijelu ovu moju praznu sobu koja mi se u jednom trenutku osmjehuje, a vec iduceg trenutka je sasvim nijema. Kako da sazmem svoje misli u smislenu cjelinu?? Toliko toga zelim vam reci, a rijeci mi klize…Mogu se truditi, biti tu, nadati se, voljeti…mogu pruzati ruke,…I ne, ne moze mi pomoci zaglusujuca buka, ne moze mi pomoci neki tamo formnalni zagrljaj, prazna rijec podrske i utjehe…jer jeka je glasna koliko je prazna vasa gesta. Ili nije? Recite mi, varam li se? Ne zelim biti lutka…Zelim biti dijete odraslo u normalnim uvjetima, zelim biti dijete s kojim se majka igrala kad je bilo malo, koje nije bilo ignorirano, koje se nikad nije osjecalo samo i koje se nije skrivalo ispod stola u strahu od «babe roge». Dijete koje voli i voljeno je. Dijete u meni place, dok se onaj drugi dio mene koji ne znam kako da imenujem, odupire i trudi se biti jak. Ali…bojim se da sam jos uvijek vecim dijelom dijete. I placem…dijete u meni place…smije se…ne zna. Ne zna sto je zivot. Sto je ovo sve? Kamo idemo?
Ne zna…

Trebam onoga koji je daleko…trebam njegove njezne ruke da me obgrle i strastven duh da me umiri…njegov dah da me zagrije. Glas….radoznali pogled, tajanstveni um…onaj njegov cudesni svijet u koji me odvodi uvijek kad sam s njim…gdje se osjecam sigurno, ugodno i gdje skupljam snagu za zivot, ovaj pravi zivot kojega smo svi svjedoci.
Nedostaje mi…jako mi nedostaje. A jos dugo…dugo vremena treba proci…

Postoje li i u ljubavi formalnosti?