Dosta mi je metafora. Ispraznih lica i istih takvih zagrljaja. Ne znam vise tko sam u ovoj okolini. Ljudi koji me okruzuju svakim me danom sve vise iznenaduju. Neki ugodno, dok su spoznaje o nekima razocaravajuce. Pokusavam prijeci preko toga, nekako to prihvatiti, pa da prode kako je doslo, ali nekako mi se cini tesko. Sjedim s najboljom frendicom i osjecam kako mi njena prisutnost postaje neki veliki napor. A ne znam zasto. Mozda zato jer se toliko promijenila…cesto ju ne prepoznajem vise. A neke njene rijeci, kao da nisu njezine. Tesko mi to pada. Bojim se za nju, na neki nacin…Glupo je mozda reci to, ali ne svida mi se sto je sa onim tipom. Mislim…ok je on meni i sve to, ali nekako mi se cini da ne utjece dobro na nju. Ali nije na meni da odlucujem. To je njena odluka, njen zivot. Odakle meni pravo da se mijesam?
U subotu kad sam bila na povratku izvana, s tuluma, jedan decko s kojim jako dugo vremena nisam komunicirala.,zapravo…ne sjecam se jesam li ikada od djetinjstva i prozborila s njim, bio je takoder u autu i iznenada se okrenuo prema meni i upitao me: «I Ana, sta ima kod tebe, cime se bavis?» …Bila sam zatecena. Prvo sam ga par sekundi samo gledala, a izraz lica mi je bio sigurno kao u nekoga tko se tek probudio. I, kao da postoji jos neka Ana u autu i kao da se nalazi upravo tamo negdje iza moga ramena, okrenula sam se i sneno ga upitala: «Cekaj…ti to meni?» a uglavi mi se vrtilo pitanje: zaista, pa sto ja zapravo zaista i radim u ovom svom zivotu? Osim sto idem u skolu, ne pretrgavam se bas od ucenja, treniram odbojku i…povremeno tu i tamo nesto nacrtam, napisem…Tako mi se isprazno cinio moj zivot. To sam i odgovorila: «Hmph…pa…idem u skolu, treniram odbojku…» i tu sam stala. Ostatak puta sam bila okrenuta prema prozoru i gledala pravac…mrak. I pitala se sto ja cinim za ovaj svijet? Ne spasavam tuljane, ne borim se za jednakost gradana, nista veliko…
Priznajem da sam sama sebi mogla smisliti neku inteligentniju repliku, ali eto nisam, baš kao što sam i onda mogla nešto suvislije reći, ali se nisam osjećala sposobnom za tako nešto, kao što i sada, bojim se, nemam za smišljanje replika previše volje i želje (možda sam u posljednje vrijeme jednostavno nesposobna za bilo što inteligentno, ali, s druge strane, čovjeku nekako nije naročito važno što govori onom tipu ljudi koji hotimično previđaju sugovornikov izraz lica). A i to njegovo pitanje bilo je samo formalnost. Jedna obicna, frazirana recenica u upitnoj formi. Ili nije…? Ma sto si ja umisljam, jest. Kao da je uopce i bitno.
Znam da zelim vise od zivota. Zelim ostaviti neki trag na ovom svijetu. Bas kao sto je Lujo rekao (citiram otprlike): « Vi ste tu, kao pametni, inteligentni i sposobni mladi ljudi, odgovorni ustati, uzdici se i poduzeti nesto, za ovu drzavu, za sebe, za sve ljude u ovoj Hrvatskoj, koju trenutno vode neki totalno krivi ljudi…». Lujo je moj idol. :) Jedan genijalan decko kojeg sam upoznala na Rabu dok sam bila u govornickoj. O tome cu vam mozda pricati jedan drugi put, isto kao i o Porecu. To jednostavno mora biti ispricano.
A sad…sto se tice onog dijela za Hrvatsku…tko zna na koji nacin ja mogu pomoci. Mozda zaplivam u politicke vode, mozda turisticke…ali u svakom slucaju, zelim uciniti nesto!
Zivio Lujo Parezanin!
Post je objavljen 09.05.2005. u 21:31 sati.