Mogu li mi cesta samoispitivanja pomoci da pronadem samu sebe? Koliko puta sam samo bila uvjerena da sam pronasla onu pravu bit, svoj bitak, escenciju sebe same kao osobe…ali bila je to samo iluzija. Cudno je kako uvijek dobijem velike kolicine inspiracije u trenucima tuge, barem minimalne kolicine, barem malo, najmanje…kao da snaga u meni raste sto je tuga veca i ja uzivam u borbi, jer osjecam se zivom…
Jesam li ja poput vas? Jesam li samo oblik necega sto se uklapa u slagalicu vase svakodnevnice, vaseg ludog nocnog provoda? Ili se ne uklapam. Zao mi je, ali mi nije zao zbog toga. Jer...ovaj put, kada iznova osjecam da sam pronasla sebe, osjecaj je snazniji. I znam, jednostavno znam da sam na tragu. I makar mozda neka moja razmisljanja vi smatrali lucidnima, neprihvatljivima, jer su drugacija…ona se nece promijeniti. Ne na nacin na koji vi to zelite. Ako me toliko volite, ne trazite od mene da svoju osobnost prilagodavam vasem okolisu. Jer to bi moglo ubiti moj suludi, njezni duh koji, iako je vec mnogo toga prozeo, spreman je na jos…jos. S duhom umire osoba, psihicki.. zar je to ono sto zelite? Ako jest, onda to ljubav nije. Vec pohlepa i nedostatak kontrole, vlasti…
Jedino ovako se osjecam slobodna, odlazeci od vas. U tim trenucima…osjecam se sama fizicki pogledom obuhvacajuci cijelu ovu moju praznu sobu koja mi se u jednom trenutku osmjehuje, a vec iduceg trenutka je sasvim nijema. Kako da sazmem svoje misli u smislenu cjelinu?? Toliko toga zelim vam reci, a rijeci mi klize…Mogu se truditi, biti tu, nadati se, voljeti…mogu pruzati ruke,…I ne, ne moze mi pomoci zaglusujuca buka, ne moze mi pomoci neki tamo formnalni zagrljaj, prazna rijec podrske i utjehe…jer jeka je glasna koliko je prazna vasa gesta. Ili nije? Recite mi, varam li se? Ne zelim biti lutka…Zelim biti dijete odraslo u normalnim uvjetima, zelim biti dijete s kojim se majka igrala kad je bilo malo, koje nije bilo ignorirano, koje se nikad nije osjecalo samo i koje se nije skrivalo ispod stola u strahu od «babe roge». Dijete koje voli i voljeno je. Dijete u meni place, dok se onaj drugi dio mene koji ne znam kako da imenujem, odupire i trudi se biti jak. Ali…bojim se da sam jos uvijek vecim dijelom dijete. I placem…dijete u meni place…smije se…ne zna. Ne zna sto je zivot. Sto je ovo sve? Kamo idemo?
Ne zna…
Trebam onoga koji je daleko…trebam njegove njezne ruke da me obgrle i strastven duh da me umiri…njegov dah da me zagrije. Glas….radoznali pogled, tajanstveni um…onaj njegov cudesni svijet u koji me odvodi uvijek kad sam s njim…gdje se osjecam sigurno, ugodno i gdje skupljam snagu za zivot, ovaj pravi zivot kojega smo svi svjedoci.
Nedostaje mi…jako mi nedostaje. A jos dugo…dugo vremena treba proci…
Postoje li i u ljubavi formalnosti?
Post je objavljen 01.05.2005. u 16:20 sati.