Mlada sam, to je istina. I moje razmišljanje možete prozvati idealiziranjem, ali…nisu li samo najbolje stvari rođene iz ideala? Sve kreće od toga, pa je to, stoga, i moj start. 17 godina je iza mene i, hvala Bogu, život mi još uvijek nije dosadio, niti razmišljam o smrti jer me to previše ne zanima, niti je se bojim. Razmišljam o životu kao o jednom opće pozitivnom iskustvu…a stvari u njemu kao rijeku ispod mosta. Dolaze i prolaze, ponekad nešto i ostane, nasukano na obali. Ponekad navratim do obale da vidim što mi je rijeka ostavila…ponekad mi se sviđa što pronađem, a ponekad mi se manje sviđa, no svejedno uvijek sve sakupim jer to je moje, ništa drugo.
Svoju pojavu u svijetu smatram jednostavnom i doživljavam sebe kao pojedinca koji ovisi o sebi, ponajviše, a tek onda o ostalima oko sebe. Naravno da je čovjek kolektivna životinja, ali većinu svog života on gradi sam. Rađa se sam, živi i umire sam. I uvijek ga se pamti kao pojedinca, ovisno o tragovima i djelima koja je ostavio iza sebe. Ima već neko vrijeme da, kad promatram oko sebe, svi mi se čine tako isti, tako isto sebični, tako isto zaokupljeni sobom i tako isto lijeni i dosadni…ali, ne razmišljam negativno, već u tome pronalazim nadahnuće, pronalazim želju i poticaj za nekim svojim vlastitim pothvatom koji bi preokrenuo stvari, svojim malim utjecajem…Sve polazi od malih stvari, nije li tako? Ako se otpočetka uspoređujemo sa velikim ljudima, nigdje nećemo dospjeti. Koliko u zadnje vrijeme saznajem o svijetu oko sebe, upijam informacije te ih zajedno pomalo oblikujem u cjelinu, analizirajući iz svakog aspekt svaki dio…Čini mi se da nitko nije zadovoljan onime što vidi, nitko nije sretan, svima fali, svi bi nešto. A zanimljivo je kako se ništa ne mijenja. Zamislite…toliko se bunimo, a ništa. A to je zato jer su svi isto onako dosadni i lijeni kao onda kad ih ja promatram. Biju nas u zdrav razum, truju nas boljim idejama za bolji svijet koje nitko ne provodi…svi nešto pametuju nikada ne teoretizirajući prave probleme koji muče današnje društvo. A mi…mi samo stojimo kao pijuni i čekamo da nas pogodi kugla. Tako me ljuti kad čujem nekoga kako se žali…toliko me žalosti kad čujem u glasu svojih prijatelja ton odustajanja…Mislim da, kad bi cijeli svijet zajedno progovorio, svaki sa svojim tonom, to bi bila jedna vrhunska melodija tragedije i melankolije. Jer svijet je danas takav, a oni mali piskutavi tonovi koji kvare kompoziciju su mali ljudi koji vole život. Ali buka je preglasna da bi se njihove ideje čule. Život nam ponekad pruža mogućnost da se nađemo pred vratima upravo onda kad se otvaraju, ali ako odmah grabimo velikim koracima poskliznut ćemo se i odustati…treba koračati polako, ali sigurno. Ako nam je Bog nešto namijenio, to će nas čekati, ali samo ako stalno idemo prema tome. Životne šanse uvijek su obojene običnošću i teško je prepoznati njihovu posebnost. Ponekad nam treba nečija pomoć, nečije naočale, da bi to primijetili. Jer ponekad naše naočale su zamagljene, te se stvarnost čini mutnija no ikad ili su precrne, pa nas plaši i sam pogled kroz njih. Treba ponekad stati i obrisati naočale. Nikada ne znate što čete ugledati. Možda jedna otvorena vrata? Opet idealiziram…ali jedino tako mogu izreći svoje mišljenje a da ono bude dosljedno mojim mislima. Jer ja to jesam…mladi idealista. I to je ono što me pokreće. Život mi ide svojim tokom, učim od ljudi koji su voljni učiti me i volim ih, jer u njima vidim nešto drugo od dosade i lijenosti. Vidim običnog čovjeka koji jednog drugog običnog čovjeka- mene, uči životu. Uči o nečemu o čemu ja još ne znam dovoljno niti ću znati dok god živim. A dok god živim, učit ću, zahvaljujući vama. Jer sretan je čovjek koji ima svjetionike, koji mu s vremena na vrijeme osvijetle stazu. Vi ste moji svjetionici.
Željela bih svim ljudima u svijetu reći: radite svoj posao ne osvrćući se, ali ukoliko imate cilj, postavite ga visoko. Tražite malo od svijeta koji vas okružuje, a mnogo više tražite od sebe, svojih djela i ciljeva…Želite mnogo, tražite bez straha daleko i visoko…Tražite smjelo, tražite savršenstvo velikog djela. Ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti…da u hodu stječemo snagu. Budite ponekad nepovjerljivi, ponekad strogi prema sebi, ali kod cilja budite hrabri i veliki…Mislite smjelo i gledajte daleko…

Kako je samo cudno i fascinantno kada ti neznanac preokrene misli. Kada stranac kaze nesto sto ti totalno prekopitne slijed rijeci u glavi. Kada napravi bunu. Onu dobru, dooobru.

Kako je lijepo kada neznanac ucini da ti dusa zivne. Kada zapali iskru. Cudan je to osjecaj…pomalo bizaran. Ali nadasve ugodan….

Samo jedna recenica je bila dovoljna i tako je sve pocelo. Naveo me na razmisljanja…o stvarima koje se nikada nisam pitala, bar ne na takav nacin…Naveo me da iskusim onaj bolan dio sebe i svojih osjecaja i pretvorim to u nesto…u nesto pozitivno, u nesto ono sto mi daje energije, snage da stisnem sake i idem naprijed.

Rodena je 3.9. Ne zna se tocno u koliko sati i minuta, ali bilo je to u jutarnjim satima. Onda kada su se ptice budile i pjevale svoju cvrkutavu simfoniju budeci zivi svijet oko sebe iz sna. Bila je dijete sa velikim, dubokim, plavim ocima koje su gutale svijet i upijale ga u sebe kao spuzva…Dijete koje je voljelo papati vocne jogurte vise od icega i slusati tetine price o Cicibanu i Frankenstajnu, i voljela se maziti…Voljela je nasloniti svoju glavu u tetino krilo i lezati tako i slusati, dok ju je ona mazila po glavi, gladeci je po zlatnoj kosi…

Nije voljela ici u vrtic, mrzila je vrtic. Jedino sto je voljela, sto je uistinu obozavala bilo je crtanje. Voljela je imati bojice u rukama, na stolu, svuda oko sebe…i prazan papir pred sobom. Osjecala je takvo ushicenje i veliku moc drzeci bojicu u ruci, klizeci njome po papiru i raditi linije boja…poput duge. Osjecala se bas poput ushicenog planinara koji se upravo sprema osvojiti vrh velike planine. U tom svijetu crteza, boja i oblika, plivala je poput ribice…

Jednoga dana u vrticu, djecak imenom Marinko ugrizao ju je za leda, iz potpuno nepoznatog razloga. To je bio prvi put da je, kao dijete, degustirala jednu sasvim bolnu stranu zivota. Nepravde i ljudske zloce (u ovom slucaju u djecjem obliku). Taj dogadaj joj se urezao u srce, bas kao sto su se Marinkovi zubi urezali u njena leda i ostavili krvavo-modri trag. Nikada to nije zaboravila, a nije zlopamtilo.

Tete u vrticu nisu je voljele, bas kao sto ni ona nije voljela njih. Uvijek se osjecala ogradenom. Poput janjeta koje stoji izvan ograde, iza koje su svi drugi janjici. Cesto je bila tuzna. Zeljela je bjezati iz vrtica. Stvarno je cesto bila tuzna…Osjecala se kao da ne pripada. Sve joj je bilo previse obicno i bezbojno. Nije bilo poput njenog svijeta bojica, gdje je sve vrvilo bojama i gdje se uvijek osjecala sigurnom. Nije joj se to svidjelo. Osjecala se nesigurnom. Osjecala se kao janje okruzeno zvijerima. A nitko se nije usudio preskociti ogradu da joj pomogne…osim Tene. Tena je bila njena najbolja prijateljica koju je zaista voljela, vise od ikoga. Ona je na neki nacin bila ono sto joj je odvracalo pozornost od tog bezbojnog svijeta u kojem je boravila dok je bila u vrticu. Tena je bila jedina koju je pustala u svoj svijet, jedina kojoj je dopustila da je stvarno upozna.

Tena je voljela loviti malene crno-crvene kukce koje je zatim stavljala u svoja malena ustasca, pregrizla i ispljunula. Ona je voljela crtati, a Tena je voljela zvakati kukce. I nisu se osudivale. Medusobno su se prihvacale i zato su se voljele. Bile su nerazdvojne.

A onda se desilo nesto sto je zauvijek usmjerilo njihove zivote potpuno drugim stazama i sto je promijenilo citave njihove zivote. Ona je to uvidjela tek kasnije i nikada nije prezalila, ali cuvala je to u srcu kao jednu najdrazu uspomenu iz svog djetinjstva. Tesko joj je i danas, kad se sjeti…

Krenula je u skolu, u 1. razred osnovne skole, a Tena…Tena je ostala u vrticu. I to je bilo to. Njihov rastanak. Njihovo prijateljstvo bilo je naglo prekinuto, njihove rucice bile su naglo rastavljene, a njih dvije naglo razdvojene. Bile su djeca, pa su na to nakon nekog vremena i zaboravile. Ali ona se kasnije sjetila, sjecala se i jos uvijek se svega sjeca. Kad je postala starija, shvatila je sto je to zapravo znacilo za nju i za Tenu. I s vremena na vrijeme, kad se sjeti…place. Voljela je Tenu i jos uvijek je voli. Ali svjesna je da stvari vise nikada nece biti iste. Svjesna je da ona i Tena vise nikada nece biti najbolje prijateljica. Da vise nikada prijateljice nece ni biti.
Ona ima osjecaj da se nije toliko ni promijenila. Jos uvijek ima svoje snove i zivi u skladu s njima. A Tena se jako promijenila. Tena je postala potpuno druga osoba i vise nikada nece biti ona stara. Ona ima osjecaj da je Tena krenula krivim putem. I zao joj je zbog toga.
I uvijek je mislila, sto bi bilo da se nikada nisu rastale, da su krenule zajedno u skolu, da li bi se i sada druzile, bile onako nerazdvojne? Da li bi Tena bila bolja, krenula drugim, boljim putem od onoga na kojem je danas? Da li bi ona ona bila drugacija? Uvijek se to pitala…

I danas, kada se sretnu negdje na ulici, u skoli, samo izmjene leprsajuce poglede, leprsajuci pozdrav, koji se istog trenutka izgubi u vjetru, i produze dalje…
Ona nema pravo suditi o tome je li Tenin put bolji ili losiji, niti je li Tena sretna, ali ona zna…da mora pomiriti se s tim. Jer, vaza koja je jednom razbijena, nikada vise ne moze biti isto onakva kakva je bila na pocetku, uvijek ce se vidjeti krhotine. Ako se djelici uopce uspiju sakupiti i zalijepiti…