Mlada sam, to je istina. I moje razmišljanje možete prozvati idealiziranjem, ali…nisu li samo najbolje stvari rođene iz ideala? Sve kreće od toga, pa je to, stoga, i moj start. 17 godina je iza mene i, hvala Bogu, život mi još uvijek nije dosadio, niti razmišljam o smrti jer me to previše ne zanima, niti je se bojim. Razmišljam o životu kao o jednom opće pozitivnom iskustvu…a stvari u njemu kao rijeku ispod mosta. Dolaze i prolaze, ponekad nešto i ostane, nasukano na obali. Ponekad navratim do obale da vidim što mi je rijeka ostavila…ponekad mi se sviđa što pronađem, a ponekad mi se manje sviđa, no svejedno uvijek sve sakupim jer to je moje, ništa drugo.
Svoju pojavu u svijetu smatram jednostavnom i doživljavam sebe kao pojedinca koji ovisi o sebi, ponajviše, a tek onda o ostalima oko sebe. Naravno da je čovjek kolektivna životinja, ali većinu svog života on gradi sam. Rađa se sam, živi i umire sam. I uvijek ga se pamti kao pojedinca, ovisno o tragovima i djelima koja je ostavio iza sebe. Ima već neko vrijeme da, kad promatram oko sebe, svi mi se čine tako isti, tako isto sebični, tako isto zaokupljeni sobom i tako isto lijeni i dosadni…ali, ne razmišljam negativno, već u tome pronalazim nadahnuće, pronalazim želju i poticaj za nekim svojim vlastitim pothvatom koji bi preokrenuo stvari, svojim malim utjecajem…Sve polazi od malih stvari, nije li tako? Ako se otpočetka uspoređujemo sa velikim ljudima, nigdje nećemo dospjeti. Koliko u zadnje vrijeme saznajem o svijetu oko sebe, upijam informacije te ih zajedno pomalo oblikujem u cjelinu, analizirajući iz svakog aspekt svaki dio…Čini mi se da nitko nije zadovoljan onime što vidi, nitko nije sretan, svima fali, svi bi nešto. A zanimljivo je kako se ništa ne mijenja. Zamislite…toliko se bunimo, a ništa. A to je zato jer su svi isto onako dosadni i lijeni kao onda kad ih ja promatram. Biju nas u zdrav razum, truju nas boljim idejama za bolji svijet koje nitko ne provodi…svi nešto pametuju nikada ne teoretizirajući prave probleme koji muče današnje društvo. A mi…mi samo stojimo kao pijuni i čekamo da nas pogodi kugla. Tako me ljuti kad čujem nekoga kako se žali…toliko me žalosti kad čujem u glasu svojih prijatelja ton odustajanja…Mislim da, kad bi cijeli svijet zajedno progovorio, svaki sa svojim tonom, to bi bila jedna vrhunska melodija tragedije i melankolije. Jer svijet je danas takav, a oni mali piskutavi tonovi koji kvare kompoziciju su mali ljudi koji vole život. Ali buka je preglasna da bi se njihove ideje čule. Život nam ponekad pruža mogućnost da se nađemo pred vratima upravo onda kad se otvaraju, ali ako odmah grabimo velikim koracima poskliznut ćemo se i odustati…treba koračati polako, ali sigurno. Ako nam je Bog nešto namijenio, to će nas čekati, ali samo ako stalno idemo prema tome. Životne šanse uvijek su obojene običnošću i teško je prepoznati njihovu posebnost. Ponekad nam treba nečija pomoć, nečije naočale, da bi to primijetili. Jer ponekad naše naočale su zamagljene, te se stvarnost čini mutnija no ikad ili su precrne, pa nas plaši i sam pogled kroz njih. Treba ponekad stati i obrisati naočale. Nikada ne znate što čete ugledati. Možda jedna otvorena vrata? Opet idealiziram…ali jedino tako mogu izreći svoje mišljenje a da ono bude dosljedno mojim mislima. Jer ja to jesam…mladi idealista. I to je ono što me pokreće. Život mi ide svojim tokom, učim od ljudi koji su voljni učiti me i volim ih, jer u njima vidim nešto drugo od dosade i lijenosti. Vidim običnog čovjeka koji jednog drugog običnog čovjeka- mene, uči životu. Uči o nečemu o čemu ja još ne znam dovoljno niti ću znati dok god živim. A dok god živim, učit ću, zahvaljujući vama. Jer sretan je čovjek koji ima svjetionike, koji mu s vremena na vrijeme osvijetle stazu. Vi ste moji svjetionici.
Željela bih svim ljudima u svijetu reći: radite svoj posao ne osvrćući se, ali ukoliko imate cilj, postavite ga visoko. Tražite malo od svijeta koji vas okružuje, a mnogo više tražite od sebe, svojih djela i ciljeva…Želite mnogo, tražite bez straha daleko i visoko…Tražite smjelo, tražite savršenstvo velikog djela. Ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti…da u hodu stječemo snagu. Budite ponekad nepovjerljivi, ponekad strogi prema sebi, ali kod cilja budite hrabri i veliki…Mislite smjelo i gledajte daleko…
Post je objavljen 07.01.2005. u 21:53 sati.