Ovoga puta ja neću ostavljati svoj post, odnosno napisati nešto o nekom svom doživljaju ili, ne daj bože, svojem stavu. Ovaj put tu čast će imati moja frendica još iz srednjoškolskih dana, koji, uzgred rečeno NISU toliko daleko. Kad sam počeo pisati svoj blog prije dva i pol mjeseca, spomenuo sam joj za tu novotariju, a kako je ona lišena ekstravagancije zvane internet, morala ga je pogledati na tuđem računalu. Dobro se sjetila da si ga čak i izprinta, pa u neku ruku i imam back up. Uglavnom, Lepa Cica (pogledaj malo niže) je svoje božićne blagdane provela na selu, a ostatak ovog posta je copy/paste njezine avanture na putu vlakom. Uživajte... :))
DOBRI VOJAK SVEJK
ok... priznajem... slaba sam na vojake :) jednostavno kad vidim uniformu, crne cizme, obrijanu glavu... zatitra mi odredjeno mjestasce :) pogotovo kada se radi o mladim 18-godisnjacima aaaaaaaaaaaaa gle... to je to... mislim da bi ih sve mogla strpati u usta i pojesti kao kolacice :) evo i sama pomisao na njih dovodi mi neku vrucinu u tijelo... dosta.. ok. sve cool :I
moj dragi prijatelj frishki je dobra dusa pa ce mi ustupiti mrvicu svog blogovskog prostora da se ubacim sa svojom pricicom :) zato sto sam ja jedna od onih 73% hrvatskog gradjanstva koji NEMA INTERNET DOMA - IMAM LUDOG OCA koji misli da je internet SKUPA IGRACKA, a ja sam "vjecni" studen bez izvora prihoda i pristup telefonu mi je ionako ogranicen??!!! boze me sacuvaj ali tako je to u mojoj kuci.
uglavnom...
upoznala sa muskarca svog zivota na putu baki za bozicne praznike na relaciji zg-osijek. i jedino sto znam o covjeku je da se zove *** (nebi ja imena sad tu neka spominjala ok?!) i da radi u vojsci kao PROFESIONALNI VOJNIK,a vizualnom kontrolom ustanovilo se da ima PREEEJEBENO TIJELO, cvrstu guzu, bicepsi, tricepsi, sve to na mjestu.. a zasto on sada vec nije u mom krevetu (ili ja u njegovom) hmmm... zato sto je lepa gluuupaaa i gluppaaa na kvadrat!!!! u 3 sata zajednicke voznje u vlaku gdjica lepa se prvih 90 min uglavnom pravila hladna i nezainteresirana (nekako mi je odgovaralo da sutim i piljim u prazno - prao me pms pa nisam bas bila nabrijana na neke spike tipa "od kud si, cime se bavis, aha.. a to si bas htjela studirati" i sl.) borrrrriinnnggg!!!! i tako se ja pravim hladna kadli odjednom mene nesto spopadne. cuj...zujeci ja tako okolo po kupeu bacim ja pogled u njega (koji sjedi preko puta mene, diskretno rasirenih nogu u tzv. muskom "zavedi me i jebi polozaju" i meni naravno prorade hormoni. pocnem se znojiti i oblizivati jer prizor je bio i vise nego dojmljiv :) i odluci se lepa progovoriti :) i krene razagovor... i frajer me totalno ocara (mislim ko bi rekao da takav tip ima IMALO MOZGA kada ima TAKVO TIJELO!) i.. hop... eto ti moje stanice.. i ja moram van iz vlaka, a skroz mi se nikam neide, i skroz bi njegov broj da se vidimo u nekom "privatnijem" okruzenju, i skroz mi ide na kurac ostatak ekipe u kupeu jer da ih nema mislim da bi skocila na njega samo tako i dobro ga , ako nista drugo, izrostiljala - kao sretan bozic i ugodni blagdani spika :)))) eh... ali nista od toga... digla sam se, obukla se, pustila kufer i ... gledam ja njega a on sjedi ko ukocen i prozubi: "joojj.. da... hm... pa nista..." ja kazem: "da nista. mozda se jos nekad sretnemo. sretan bozic i ine spike" a na to ce on: "da... hm... da da naravno" i meni pukne film... POLUDIM koliko je tip sjeban da me nemre za broj pitati (JEBENA NESIGURNA PICKICA!!!!) okrenem se i odem..
i to je prica.... i sad sam tuzna...MA KO GA JEBE!!! mislim si.. ako nam je sudjeno, srest cemo se mi opet (tjesim se jer mi nista drugo ne ostaje)..... shmrc
a prica no.2 dokaz je moje izopacenosti :) ovaj put radnja se dogadja na povratku kuci. mjesto radnje je OPET kupe. akteri su jedan mladi vojak koji sniva snom pravednika i perverznjaca koja pati od nesanice. kako smo se priblizavali zagrebu, dizalo se prekrasno jutro i NARAVNO mladcu se podizao "sator" (pogledaj sliku). na kraju zablistao je u svoj svojoj prekrasnoj velicini ravno meni pred ocima (*pogledati prilozenu sliku). nisam mogla odoljeti. zgrabila sam fotoaparat i kliknula - sve bez blica naravno :) bozesacuvaj da se mladac probudio i uhvatio me in flagranti :) hehe... pitam se kako bi se objasnila :))) i tu je prici kraj. stigli smo na glavni kolodvor, ja sam pokupila kufer i otisla ostavivsi dobrog vojaka svejka da i dalje sniva ;) i sada objavljujem njegove slike na netu bas kao pravi PERVERZNJAK :)))) zivio BIG BROTHER :))) jipi jeahhh :))))
toliko...
pus pus :*** bye
ps: ako se mladi gospodin slucajno prepozna, neka se ne ljuti. mislim... sam si je kriv. bio je na krivom mjestu u krivo vrijeme ;)
Daklem, prije nego se neki počnu zgražati, mada ne znam zašto bi, ima nas i puno gorih i "izopačenijih" (počevši i završivši samnom :)), volio bih znati vaše mišljenje o tome. Pritom mislim na prvi dio pustolovine. Moj joj je prvi i jedini komentar bio da je blesava. Da se snašla i pregrizla taj svoj po-nos te mu diskretno ostavila svoj broj moba unutar časopisa, možda bi od svega toga i bila neka lijepa božićno-sentimentalna priča. Ovako je samo perverzna, PMS-om natopljena štorija koju sigurno neće pričati svojoj djeci i unucima.
|
Novi je radni tjedan, barem nama kojima on počinje svakog ponedjeljka. Izbori su, hvala Bogu, iza nas. Skoro pa da ću se morati naviknuti da više me neće u svakom reklamnom bloku uvjeravati zašto bih trebao glasati baš za nju ili njega. I bez obzira na moj posljednji post, svoju građansku dužnost nisam obavio. Nije da me je nešto sram zbog toga, ali ni neću se baš hvaliti kako nisam htio birati između njih dvoje. Imao sam svojeg favorita u prvome krugu, a kako ona (oke, sad se skoro pa sve razumije o kome se radi) nije ni približno mogla proći u drugi krug, ipak sam odlučio ostati doma i zafrkavati se sa kompom. Pod tom zafrkancijom podrazumijevam formatiranje particije na kojoj su mi se nalazili Prozori te ponovna instalacija istih. Također, nakon toga čekali su me svi oni silni programi, aplikacije i driveri koje je trebalo isto vratiti na hard. Krenuo sam negdje u podne, a recimo da sam bio gotov oko 3 sata. Zapravo, mislim da sam se već i izprakticirao u tome, pa sada samo izbacujem jedan CD i odmah ubacujem idući. Razlog ponovne instalacije Windowsa bio je nemogućnost pokretanja programa, a da ne izgubim živce zbog rušenja, smrzavanja i sličnog. Jasno je meni da se to događa kad se satima dnevno surfa, skidaju svakakvi programi, ali mislim da dokumentarni filmovi nemaju veze s tim :) Nakon završetka započetog, malo sam prilegao i kao što to obično biva, popodnevni spavanac koji je trebao trajati nekih sat i pol, se rastegnuo na cirka tri sata. Što mogu kad imam snooze opciju na mobu?! :) Za to vrijeme sam ostavio skenirati komp u potrazi za eventualnim virusima, što je na moje iznenađenje rezultiralo nijednim. A tada me je stara ponovno uhvatila na red. Sestra treba napraviti nekakvu zakašnjelu čestitku i plakat u Photoshopu, a kako ga više-manje imam u malom prstu, ja sam bio odabran kao tutor i nadglednik. Samo što je njezin zadatak bio raditi to crtanjem mišem. Dovraga, čemu oni njih uče? Zar i sam naslov PHOTOshop ne predstavlja nekome da je možda u pitanju program za obradu fotografije? A kad smo krenuli s šaranjem i crtkaranjem, padao mi je mrak na oči. Predložio sam da ja napravim što ona želi, pa da joj kasnije samo objasnim tako da zna ako ju se bude pitalo. Ali, ne! Ona to mora sama. Pa čemu, ako je informatički nepismena i kad više nikad se neće susresti sa tim programom? A i ta ideja sa ručnim crtanjem... strašno. I sam, fino ti frishki sjedi pored i luduj. "Control i S da spremiš. Ne Z. Z je za korak unatrag, ako pogriješiš. Sad si odaberi vrstu kista. Tamo ti je gore, lijevo. Tamo. Ne, tamo, već tamo. Klikni na tu strelicu. Sad crtaj." A ja vrištim u sebi. Koja je svrha toga? Uglavnom, čestitku smo skoro pa zgotovili, a još slijedi i plakat. Za njega imam jednu ideju, koja bi još i mogla biti dobra, ali najvažnije od svega, ne bi trebalo dugo trajati. Inače imam strpljenja s ljudima, ali kad je ovako nešto u pitanju, dođe mi da si pucam u koljena. Čini mi se kao manja muka.
Kad su se skoro pa svi osvrnuli na trenutne nam predsjedničke izbore, zašto bih i ja bio iznimka? Ne, ne mislim daviti, jer ta je tema debelo izprožvakana ovih tjedana i nije mi u interesu izgubiti povjerenje i zanimanje ovih nekoliko vjernih birač... ovaj, čitača. 8-) Sutra ćemo se ponovo zaputiti biralištima po drugi put u ova dva tjedna, a ja moram priznati, prvi put. 2. siječnja nisam bio u mogućnosti doći ranije iz Zagreba, pa da stignem obaviti svoju građansku dužnost. If you know what I mean... ;) Bio sam nekako, zaokupiran. :)) Što se tiče ponuđenog izbora za budućeg nam državnog vođu, što je - tu je. Od ta dva, odabrat ću ono manje zlo. Samo me zanima kako u jednoj demokratskoj državi koja se toliko grčevito bori ući u tu Europsku Uniju moguće da izbori na kojem su i mrtvi glasovali, prođu kao regularni. Nikome ništa! Sve 5! A povrh toga, još mi je jedna stvar nevjerojatno glupa i totalno nelogična. Glasovanje iz dijaspore. Oni su Hrvati, ali žive vani. I žele da im se glas čuje. Sve je to divno, krasno, ali dovraga! Po kojoj to shemi meni može krojiti sudbinu i birati predsjednika netko tko uopće i ne živi ovdje? Oni su fino tamo, vjerovatno uživaju blagodati bijeloga svijeta i biraju predsjednika u državi Far Far Away. Osobno, mislim da bi to u takvom obliku trebalo zabraniti. Ja plaćam porez ovoj državi i ja između ostalih biram svojeg predsjednika. To je zakon koji najviše ide na ruku HDZ-u koji jaaaako puno računa na glasove naših iseljenika, jer kao HDZ je naš Spasitelj iz ralja Velike Srbije, pa se jedino njima može vjerovati. Da nije bilo njih, pitaj boga/vraga gdje bismo danas bili. Ako bi im se dalo pravo glasanja, onda bi to trebalo biti drugačije regulirano. Stvarno ne znam kako, to ni nije moj posao da određujem, ali glasovanje u ovakvom obliku u najmanju ruku je nefer. Mogli bismo onda dopustiti i maloljetnicima da izraze svoje mišljenje na ovim i nekim drugim izborima. Oni barem žive među nama, njima svijet ostavljamo, a njih se pak najmanje pita.
Neki dan, točnije da ne lažem previše, prije nekih tjedan dana, nakon još jednog običnog radnog dana, stigao sam kući, presvukao se i spustio se u blagavaonu gdje me je čekao ručak, jer mi stara tih dana nije radila. Kolektivni godišnji. Stari je bio negdje na službenom putu, tako da smo samo nas dvoje objedovali. Inače, sa svojima doma imam prilično slabu komunikaciju, a razlog tome pronalazim u nekakvoj nekompatibilnosti. Ne želim da sad ovo ispadne prežestoko, ali kad ste u 27. godini, nikad niste imali curu, nikad cure ni ne spominjete u klasično muškom konceptu, ne spominjete brak, onda vam MORA barem pasti na pamt da nešto nije onako kako biste htjeli da bude. Odnosno, morali su skužiti da im jedini sin neće nastaviti plemenitu lozu i podariti im unuke. Ali, ne! Svako malo nabaci se neki komentar o mojoj "budućoj". Kao nekakvi očajnički pokušaji da se ja trgnem iz dugogodišnjes sna i krenem radit djecu. Upravo zbog toga, ne daju mi razloga da pred njih izađem iz ormara u kojem je sve manje mjesta. Da bar ne komentiraju toliko o takvim stvarima, možda bi naš odnos bio malo prisniji. Uglavnom, to je razlog zašto komunikacija na relaciji ja - roditelji je sušta suprotnost onoj komunikaciji kao što ima sestra s njima. Da se vratim priči. Stara i ja smo sjeli za stol, krenuli jesti i čini mi se da je prvo pitanje bilo upravo ovo: "Našla sam ti u sobi na stolu nekakve filtere". -"Kaj? Kakve filtere?" ja u čudu. "Pa one za zamatanje duhana". -"Ahaaaa. Misliš na rizle!". "E, to!" Sve mi je bilo jasno kamo je sve ovo krenulo. "Pa zar ti pušiš travu?" Evo ga, led je probijen, a ja sasim smireno i bez ikakve frke odgovaram da znam tu i tamo kad je neka prigoda, odnosno nekakva feštica, pa kad netko donese sa sobom, ali da zapravo konzumiram prilično rijetko. Čak smo i prošlo ljeto ponijeli malu hrpicu na more nas troje. Prvu večer smo zarolali dvije i jedva smo jednu pofumali. Ostatak ljetovanja oni su se trovali s običnim cigaretama, a u meni se nije javljala nikakva želja da završim i onu drugu. Tada je stara krenula sa svojim iskustvima na tom području iz srednjoškolskih dana. Razgovor je protekao kao da komentiramo neku aktualnu temu, a ne nešto o čemu klinci strahuju da im starci ne bi saznali. Razlika je u tome što meni i sestri starci vjeruju, a i imaju razloga nam vjerovati. Mene droga nikad nije ni zanimala ni privlačila, a to što nekad znam zafumati, ne može me strpati u isti koš s onima koji si svaki vikend obavezno čvaknu par bombona jer se bez kemije ne mogu/znaju zabaviti. Primjerice. A kad sam idući dan sve to frendici pričao, cijelo vrijeme joj je vilica visila na podu. Kad sam već kod toga ne mogu da ne prokomentiram stupidnost hrvatskog zakonodavstva koje izjednačuje konzumenta lakih droga, sa dilerom. Ili ona glupost sa testiranjem vozača na lake i teške droge. Zaboga, je li netko vidio tu proceduru? Dobro da ne izvrše autopsiju nad vozačem da bi dobili neke rezultate koji ni ne mogu biti relevantni jer ako je u pitanju bolesnik koji troši lijekove je automatski i - narkoman. Kad sagledam iz nekog drugog kuta sve to, vidim da živim u jednoj epizodi Monty Pythona. Koje li noćne more.
Rekao bih da nikamo ne srljamo. To je zapravo zadnje što u vezi želim. Ni sa ničim. Znam da nemam baš iskustva u tome, ali osjećam da sve treba biti što prirodnije i spontanije, jer u suprotnom moglo bi doći do prvog kraha. Ja tako razmišljam, to je moj stav i drago mi je da sam se uspio sa dečkom sporazumijeti oko tih stvari. Nisam imao baš najugodnija iskustva što se samog seksa tiče u svojoj pradavnoj "vezi", stoga ne želim da se neke traume ponovo probude, jer one zapravo nikada ni ne nestaju. Za sada bez obzira što smo udaljeni nekih 100-tinjak kilometara i što se ne možemo vidjeti svakom prilikom kad nam se prohtje, nema nikakvih problema. Čak se i o bećavajuće čini. Ali u ovih 10-ak dana uspijeli smo upoznati roditelje onog drugog. To je cijena toga što nismo samostalni i što se nismo otisnuli od roditeljskog gnijezda te što još uvijek manje-više (materijalno) ovisimo o njima. Prošloga vikenda bili smo u njegovoj vikendici, ali kako je bilo prokleto hladno, nismo ni uz najbolju volju uspijeli ostati do jutra, ali sam zato idućeg dana otišao k njemu doma, gdje nismo imali puno privatnosti. Nakon pola sata evo staraca! "Dobar dan! Sretna Nova!" Isto sam dobio i zauzvrat. Bezbolno, ali opet nekako nezgodno. Stalno misliš da ti na čelu piše "dečko vašeg sina" i da ćeš svakog časa bit bačen na dupe van. Tako se vjerovatno nekako osjećao i On kad je večeras došao u moje malo mjesto. Malo smo bili vani, nešto čalbrcnuli te se zaletili do mene. Prije ulaska u kuću pripreme. "Ti si frend od moje frendice, a kako je ona nenadano otiša nekamo, malo si navratio do mene." Bože me sačuvaj! Ali, ovoga puta sam barem bio na svojem teritoriju. Ili nisam? Kako su se stvari u mojoj sobi odvijale reklo bi se da sam zapravo gost u svojoj vlastitoj kući. Ali, in a good way. :)) I naravno da nakon što sam ga ispratio do auta i pustio da ode u suton (lažem, bilo je skoro 11 navečer), stara je morala pitati: "Kako se ono taj dečko zove? A kako ga znaš? Gdje si rekao da živi? A daaaa...?" Sve je to za ljude, a ja sam se i u neku ruku i navikao muljati oko takvih stvari. Da bude jasno, lagat ne volim, ali neke stvari se moraju zakamuflirati. Za dobrobit cijelog čovječanstva. ;) Pozdrav!
