Neki dan, točnije da ne lažem previše, prije nekih tjedan dana, nakon još jednog običnog radnog dana, stigao sam kući, presvukao se i spustio se u blagavaonu gdje me je čekao ručak, jer mi stara tih dana nije radila. Kolektivni godišnji. Stari je bio negdje na službenom putu, tako da smo samo nas dvoje objedovali. Inače, sa svojima doma imam prilično slabu komunikaciju, a razlog tome pronalazim u nekakvoj nekompatibilnosti. Ne želim da sad ovo ispadne prežestoko, ali kad ste u 27. godini, nikad niste imali curu, nikad cure ni ne spominjete u klasično muškom konceptu, ne spominjete brak, onda vam MORA barem pasti na pamt da nešto nije onako kako biste htjeli da bude. Odnosno, morali su skužiti da im jedini sin neće nastaviti plemenitu lozu i podariti im unuke. Ali, ne! Svako malo nabaci se neki komentar o mojoj "budućoj". Kao nekakvi očajnički pokušaji da se ja trgnem iz dugogodišnjes sna i krenem radit djecu. Upravo zbog toga, ne daju mi razloga da pred njih izađem iz ormara u kojem je sve manje mjesta. Da bar ne komentiraju toliko o takvim stvarima, možda bi naš odnos bio malo prisniji. Uglavnom, to je razlog zašto komunikacija na relaciji ja - roditelji je sušta suprotnost onoj komunikaciji kao što ima sestra s njima. Da se vratim priči. Stara i ja smo sjeli za stol, krenuli jesti i čini mi se da je prvo pitanje bilo upravo ovo: "Našla sam ti u sobi na stolu nekakve filtere". -"Kaj? Kakve filtere?" ja u čudu. "Pa one za zamatanje duhana". -"Ahaaaa. Misliš na rizle!". "E, to!" Sve mi je bilo jasno kamo je sve ovo krenulo. "Pa zar ti pušiš travu?" Evo ga, led je probijen, a ja sasim smireno i bez ikakve frke odgovaram da znam tu i tamo kad je neka prigoda, odnosno nekakva feštica, pa kad netko donese sa sobom, ali da zapravo konzumiram prilično rijetko. Čak smo i prošlo ljeto ponijeli malu hrpicu na more nas troje. Prvu večer smo zarolali dvije i jedva smo jednu pofumali. Ostatak ljetovanja oni su se trovali s običnim cigaretama, a u meni se nije javljala nikakva želja da završim i onu drugu. Tada je stara krenula sa svojim iskustvima na tom području iz srednjoškolskih dana. Razgovor je protekao kao da komentiramo neku aktualnu temu, a ne nešto o čemu klinci strahuju da im starci ne bi saznali. Razlika je u tome što meni i sestri starci vjeruju, a i imaju razloga nam vjerovati. Mene droga nikad nije ni zanimala ni privlačila, a to što nekad znam zafumati, ne može me strpati u isti koš s onima koji si svaki vikend obavezno čvaknu par bombona jer se bez kemije ne mogu/znaju zabaviti. Primjerice. A kad sam idući dan sve to frendici pričao, cijelo vrijeme joj je vilica visila na podu. Kad sam već kod toga ne mogu da ne prokomentiram stupidnost hrvatskog zakonodavstva koje izjednačuje konzumenta lakih droga, sa dilerom. Ili ona glupost sa testiranjem vozača na lake i teške droge. Zaboga, je li netko vidio tu proceduru? Dobro da ne izvrše autopsiju nad vozačem da bi dobili neke rezultate koji ni ne mogu biti relevantni jer ako je u pitanju bolesnik koji troši lijekove je automatski i - narkoman. Kad sagledam iz nekog drugog kuta sve to, vidim da živim u jednoj epizodi Monty Pythona. Koje li noćne more.
Post je objavljen 12.01.2005. u 10:06 sati.