Prijatelji sa povlasticama
26.09.2011., ponedjeljak
Jeseni, zašto tuga u meni je?
|
Kada se osjećam loše, ja pišem. Pišem jer, kome reći sve te složene misli, kome dočarati tu neshvatljivu bol, ma gdje uopće i otići? A i ako odem, što ću postići? Komentare poput: ah, znam kako ti je, a ne možeš ništa, uzdaj se u bolja vremena. Baš. Nije li smiješno nešto takvo i reći? Slažem da vrijeme rane liječi, ali opet čovjek je taj koji sam sebi stvara budućnost u ovoj sekundi, u ovom trenutku! Ne može mi nikako itko reći da je lijek sjediti doma i čekati prolazak vremena, nadati se boljem životnom stanj, zanemarivši pritom trenutak kako se osjećamo sada. Da, vjerujemo da vremena koja slijede će biti bolja, ali nije to ipak dovoljno. Važno je kako se sada osjećamo, važno je ne odmaknuti se od sadašnjeg trenutka, važno je ne patiti sada. I tako, uronili smo jednim dijelom u jesen. Zašto ne volim jesen? Uvijek se sjetim samoće i onog zalaska sunca koji promatraš dok ti hladan vjetar šiba po licu i razmišljaš si zašto stvari moraju biti ovakve? Ima li što god prokletog u tom godišnjem dobu? Postavljaš si pitanja, sve dok ne shvatiš da su to puke obične misli, koje se raspadnu odmah nakon što su i izašle ne vidjelo ispred tebe samog. Koliko stvari, pitanja, misli, ideja su se odvile samo u glavi...kad čovjek razmisli je li možda pola života? Zapravo zanimljiva spoznaja. ...Kao uvijek razgovarali smo on i ja ponovno... Volim kad me nazove samo zato što eto me se sjetio ili da pita kako se osjećam danas ili što sam radila... Volim to jako. Naravno čista prijateljska gesta(iako niti jedan drugi prijatelj ne radi takvo što, pogotovo ne tako često) ali ta gesta mi ubrzava srce, tjera me da zaplačem i da se tresem. Kad čujem taj glas, koji meni toliko znači...pokušavam se sabrati, zvučati normalno i razmišljati što dacmu odgovorim. Ne patim, u redu sam, tješim se. Ma joj daj i onako nije za mene, nastavljam se tješiti. Koga lažem? Zašto toliko lažem? Zašto mi duša uopće toliko i vapi za njime? Zašto je on prvo na što pomislim kad se probudim i zadnje na što pomislim kad idem leći? Zašto ga uporno u molitvi spomenem Bogu da ga čuva? I na kraju krajeva zašto sam toliko slaba da ne mogu okrenuti se i otići? Nestati, jednostavno nestati ispred njegovih očiju i plakat u toj boli...urlati, vikati i sve što bi mi padalo napamet. Tako me boli i izjeda, toliko puta se spremim otići, ali nemam snage, ponovno se vraćam i molim. A što je bolesnije...u meni uvijek postoji nada da će i on nešto osjetit jednog dana i da mora biti nečeg u tome kad mu je toliko stalo. Već sama sebi idem na živce, kolilo sam tvrdoglava, koliko sam slaba, koliko sam...izgubljena i slomljena. Što je to jače od mene same da se uvijek moram vratit? On je toliko dobar čovjek, možda to? Možda zato što iako ga volim da prekinem prijateljstvo svijesna bi bila da takvu osobu neću više naći kad je prijatelj u pitanju? Da, tako je. Dođe mi da plačem. I plačem. Tako slaba biti...tužno je i teško. |
18.09.2011., nedjelja
Vrijeme je za istinu...
|
Što me potaklo da uopće krenem pisati ovaj post? Prolazim danas pokraj Kaptol centra, okrenem se i ugledam zanimljiv plakat na kojem piše: Friends with benefits...coming soon. Zastanem, na moment se zamislim i već imam dojam da znam temu budućeg filma, a moram priznati i kraj. Tada mi se stvori slika u glavi...mog prijatelja, sa povlasticama i kako je nama? Oće li biti sretan kraj baš kao u filmovima? Nasmijem se što mi je takva suluda misao uopće i pala napamet. Prijatelji sa povlasticama? Sa sretnim krajem? Odnosno početkom? Hej, razmisli još jednom. Uvijek sam se pitala u životu, zašto žene koje imaju najboljeg prijatelja, zašto im on nije dečko? I obrnuto. Odgovor mi se i ne bi činio kompliciran. Pa...pomislim, imaju zajedničke stvari, ali fali kemije odnosno ta fizička privlačnost, očito. Iako sam uvijek smatrala kako...u takvim prijateljstvima, postoji ljubav, koja je nažalost jednostrana. Čovjek ima uz sebe predobru osobu da bi otkrila svoje možda dublje osjećaje, a ne želi riskirati pošto mu je prijateljstvo vrijedno. Moguće i to. No onda me izmučilo jedno drugo pitanje...Što kada imaš dugogodišnjeg prijatelja koji zna sve o tebi, svaku najskriveniju, najdublju tajnu i kojem možeš reći što god ti je na duši: žaliti se na svijet, smijati se, plakati, veseliti, šaliti, ne zamarati se oćeš li reći nešto krivo i oćeš li biti shvaćen ili čudno gledan, što onda kad on postaje tvoja vlastita skrivena tajna? Kad ne želiš priznati svijetu ni sebi što se zapravo događa, što zapravo osjećaš i kome se uopće obratiti. Tajne koje dijeliš, a onda tajna postane upravo ta osoba, sa kojom ne možeš podijeliti tu tajnu. Kako komplicirano. Da, on je postao moja tajna, htjela priznati ili ne. Kako je došlo uopće do toga? Ah, otvaram dušu. Dakle, moj dragi prijatelj, najbolji, dugogodišnji, nezamjenjiv...dogodio se spoj, jednostavan čisti spoj, kao kad se magneti spoje. Izašli smo, razgovarali kao uvijek o raznim temama, no nešto je bilo drukčije (ili samo u mojoj glavi?), stani pomislila sam, to ti je prijatelj, najbolji...zar je moguće da...? Mozak nije htio učitati pitanje do kraja ili sam ga ja zaustavila, više se ne sjećam. Našli smo se u nekom prolazu gdje nije bilo ljudi, povukao me za ruku i naslonio na zid. Neko vrijeme me je šutke promatrao, a zatim me počeo ljubiti. Po obrazu, po vratu. Nisam se micala, zašto i bi? Srce mi je brzo kucalo i bila sam tako omamljena, osjećala sam se kao da na kraju krajeva i treba ovako biti, kao da ovo što mi radi je sasvim uredu, kao da mi nije jasno zašto do toga nije prije došlo? Pogledao me ravno u oči, a zatim jednostavno dotaknuo svojim usnama moje. I to je bilo to, taj spoj, taj magnet, koji je isplivao na površinu. Bilo je prekrasno. No, kada najbolji prijatelj koji zna sve o vama (moram se opet vratiti na taj dio) napravi nešto takvo, što onda? Dogodila se ta kemija, kemija koje kod drugih najboljih prijatelja nema , zato i nikad nisu u vezi, no nama se dogodila. Hoće li to završiti vezom? I tu čovjek dolazi u jednu veliku zamku. I sam naslov bloga kaže da do veze nije došlo. Da, ja koja sam tako jednostavna, koja je samo tražila nekog do kog će joj biti stalo, ko će joj ubrzati srce i kome će ona ubrzati srce usrećiti ga, nađem se na raskrižju. Pogledam se u ogledalo i ne vjerujem da sam se ja upravo našla u ovoj situaciji. Hej, ja imam prijatelja sa povlasticama. Kako ti to zvuči? Obično kad čovjek kaže prijatelj sa povlasticama, to znači da je on prijatelj koji vas fizički privlači, ali nemate ništa zajedničkog iznutra...nemate tu drugu stranu, koja čini potpuno temelje za dobru vezu. Ali, stani, on je moj najbolji prijatelj. U čemu je zapravo problem? Život tako nije fer. Iskreno mi je odgovorio kad je vidio u očima moje razočarenje kako on ne osjeća nešto u tom smjeru...zaljubljenosti. A ja? Što da mu odgovorim osim: sasvim je dobro ovako, zbilja te i nisam zamišljala kao dečka, ipak prijatelji smo? I on postaje moja tajna, tu ispred njega samog. Kome da kažem i kako? Dok me ljubi onako tek tolko radi užitka, a ja mu uzvraćam, pitam se osjeća li kako ga zaista ljubim? Osjeća li koliko iz mene izvira te toplina, zagrijanost. Dok mu jagodicama prstiju nježno prelazim preko lica...i gledam ga , zamišljeno i šapćem u sebi sve ono što bi mu šaptala na glas da smijem. Tako je bolno. U svakom ovakvom odnosu vjerujem da ima ta jednostrana ljubav, sigurno ima. Što vi mislite? Ima li netko sličnog iskustva? Što napraviti? I postoji li uopće mogućnost preokreta ovdje? |
