Kada se osjećam loše, ja pišem. Pišem jer, kome reći sve te složene misli, kome dočarati tu neshvatljivu bol, ma gdje uopće i otići? A i ako odem, što ću postići? Komentare poput: ah, znam kako ti je, a ne možeš ništa, uzdaj se u bolja vremena. Baš. Nije li smiješno nešto takvo i reći? Slažem da vrijeme rane liječi, ali opet čovjek je taj koji sam sebi stvara budućnost u ovoj sekundi, u ovom trenutku! Ne može mi nikako itko reći da je lijek sjediti doma i čekati prolazak vremena, nadati se boljem životnom stanj, zanemarivši pritom trenutak kako se osjećamo sada. Da, vjerujemo da vremena koja slijede će biti bolja, ali nije to ipak dovoljno. Važno je kako se sada osjećamo, važno je ne odmaknuti se od sadašnjeg trenutka, važno je ne patiti sada.
I tako, uronili smo jednim dijelom u jesen. Zašto ne volim jesen? Uvijek se sjetim samoće i onog zalaska sunca koji promatraš dok ti hladan vjetar šiba po licu i razmišljaš si zašto stvari moraju biti ovakve? Ima li što god prokletog u tom godišnjem dobu? Postavljaš si pitanja, sve dok ne shvatiš da su to puke obične misli, koje se raspadnu odmah nakon što su i izašle ne vidjelo ispred tebe samog. Koliko stvari, pitanja, misli, ideja su se odvile samo u glavi...kad čovjek razmisli je li možda pola života? Zapravo zanimljiva spoznaja.
...Kao uvijek razgovarali smo on i ja ponovno... Volim kad me nazove samo zato što eto me se sjetio ili da pita kako se osjećam danas ili što sam radila... Volim to jako. Naravno čista prijateljska gesta(iako niti jedan drugi prijatelj ne radi takvo što, pogotovo ne tako često) ali ta gesta mi ubrzava srce, tjera me da zaplačem i da se tresem. Kad čujem taj glas, koji meni toliko znači...pokušavam se sabrati, zvučati normalno i razmišljati što dacmu odgovorim. Ne patim, u redu sam, tješim se. Ma joj daj i onako nije za mene, nastavljam se tješiti. Koga lažem? Zašto toliko lažem? Zašto mi duša uopće toliko i vapi za njime? Zašto je on prvo na što pomislim kad se probudim i zadnje na što pomislim kad idem leći? Zašto ga uporno u molitvi spomenem Bogu da ga čuva? I na kraju krajeva zašto sam toliko slaba da ne mogu okrenuti se i otići? Nestati, jednostavno nestati ispred njegovih očiju i plakat u toj boli...urlati, vikati i sve što bi mi padalo napamet. Tako me boli i izjeda, toliko puta se spremim otići, ali nemam snage, ponovno se vraćam i molim. A što je bolesnije...u meni uvijek postoji nada da će i on nešto osjetit jednog dana i da mora biti nečeg u tome kad mu je toliko stalo. Već sama sebi idem na živce, kolilo sam tvrdoglava, koliko sam slaba, koliko sam...izgubljena i slomljena.
Što je to jače od mene same da se uvijek moram vratit? On je toliko dobar čovjek, možda to? Možda zato što iako ga volim da prekinem prijateljstvo svijesna bi bila da takvu osobu neću više naći kad je prijatelj u pitanju? Da, tako je.
Dođe mi da plačem. I plačem. Tako slaba biti...tužno je i teško.
Post je objavljen 26.09.2011. u 15:00 sati.